Ljudskom rodu općenito, a medicini posebno, odavno je poznato da postoje devijacije u organizmu kada pojedini organi otkažu poslušnost ili pak počnu raditi na svoju ruku, proizvodeći efekt koji je suprotan smislu njihova postojanja. U oba slučaja rezultat je na štetu zdravlja čovjeka, a zajednički naziv od pradavnina mu je bolest. Na žalost, također od pradavnina, praksa je pokazala da pojam bolesti nije usko vezan samo za područje prirodnih znanosti nego se ona pojavljuje i u društvu kao oblik izvrtanja faktičkog stanja, po pravilu u korist jedne male, nazvat ćemo je interesne i kancerogene, skupine ljudi. Primjera za ovu tvrdnju je mnoštvo – od bolesne želje za osvajanjem Ukrajine ili Grenlanda ili pak krojenja izbornih rezultata uvozom birača iz drugih država – a za ovu priliku izabrat ćemo jedan iz naše avlije koji svojom akutnošću poprima oblike kronične bolesti.
Riječ je o imenovanju ravnatelja srednje Politehničke škole i ulozi školskog odbora u tom procesu. Javnosti je, ili bar onom dijelu koji želi biti informiran, poznato da je odlukom školskog odbora 19. siječnja ove godine Snježana Rajković izabrana za vršiteljicu dužnosti ravnatelja ove ustanove. Njenu kandidaturu potvrdilo je pet, a protiv je bilo tri člana školskog odbora. Ovako sročena, ovo bi bila samo jedna obična vijest s odgovorom na četiri osnovna novinarska pitanja (tko, što, gdje i kada), a pod uvjetom da postoji dovoljno prostora urednik ili urednica pustio bi ili pustila i podatke iz životopisa imenovanog, odnosno imenovane. Problem je, međutim, u tome što uz ova četiri idu još dva osnovna pitanja koja ne nalažu samo profesionalna pravila nego i zdrav razum, odnosno čista logika: kako i zašto? I upravo odgovori na ta pitanja, ako se do njih dođe, nerijetko otkrivaju ono što najviše ne vole oni koji su pitani: simptome bolesti društva u čijem su nastanku, po pravilu, sami sudjelovali ili pak činjenjem davali potporu u njezinu razvoju, odnosno nečinjenjem utjecali da do sprječavanja ne dođe.
Upravo to dogodilo se u slučaju imenovanja v. d. ravnatelja Politehničke škole, i to kao nastavak ljetos ustanovljene bolesti kada je od školskog odbora uskraćena potpora dotadašnjem ravnatelju Isi Planiću. Kao što je poznato, školski odbor 19. siječnja potporu je dao Snježani Rajković unatoč zdravom razumu, baš kao što je to bilo i u slučaju Ise Planića, potvrđujući na taj način dijagnozu da su akutni samo postupci a kroničan je njihov stav, o čemu najbolje svjedoče same činjenice u tom procesu. Činjenice, naime, govore – o čemu je veliki dio kolektiva izvijestio javnost – da je Zvonko Vuković kao drugi kandidat za ravnatelja dobio potporu 85 svojih kolega (naspram 17 za Snježanu Rajković) i da je nakon ankete provedene u 20 odjeljenja u školi Zvonko Vuković potporu dobio u njih 19! Prisjetite li se slučaja s kraja ljeta prošle godine kada je Iso Planić dobio stopostotnu potporu zaposlenih u Politehničkoj školi i kada su oni na ulici prosvjedovali zbog njegova neimenovanja pitanje »pa tko je tu lud?« past će vam na pamet prirodno kao snijeg u siječnju.
Nakon što se malo smirite, vijest prožvakate još nekoliko puta i poslušate rijetke izvještaje u kojima vam se nude i pitanja »kako« i »zašto« (recimo na N 1) i ako još uz to čujete i mišljenja samih zaposlenih u ovoj školi stvari će se donekle početiti bistriti same od sebe. Kolektiv, očito, po slovu zakona nije biće zrelo da donosi odluke o vlastitom životu i razvoju nego iznad njega postoji konzilij koji će o tome skrbiti. Ako se odluke školskog odbora i pokažu gorkima za organizam zvani Politehnička škola, tim bolje: to ne samo da je lijek protiv empatije spram mladosti i »starosti« koja ju podržava nego i preventiva protiv širenja kojekakvih klica liberalnih primisli i ideja u njemu. Drugim riječima, trust mozgova u školskom odboru ne služi tome da uvažava stavove odraslih, zrelih i stručnih ljudi nego upravo suprotno: da osluškivanjem njihovog bila donosi suprotne odluke kada god to bilo »zastrani« u odnosu na volju... koga to?
Ako ne znate, odgovor potražite... recimo na Pravnom portalu, gdje ćete skoro na samom početku naći da članove školskog odbora imenuje jedinica lokalne samouprave. Dakle, ista ta, čiji se čelnik – umjesto u svoje najbliže, rodbinu i susjede – kune u Sveto Trojstvo. Na čelu s Ocem. Pa sad i sami zaključite koliko su zdravi odnosi ljudski.
Z. R.