Na fotografiji je snimka-isječak iz zagrebačkog Vjesnika, 13. siječnja 1985., autora S. Savića.
Godine 1985. bila je strašna zima. Zbog smrzavanja Dunavom se nije plovilo od siječnja, pa sve do ožujka, mjestimično sve od Budimpešte do nekih gradova u Bugarskoj. Maglovito vrijeme, snježne padaline i košavski vjetrovi priječili su jasne snimke.
Na snimci je brod Nera samohodka, vlasništvo JRB Apatin. Nera je krenula oko 10. siječnja 1985. iz pristaništa kod silosa na Dunavu 4-5km od Sonte. Inače je služila za prijevoz tereta. Ovoga puta zaputila se nizvodno do Golupca po šljunak.
Posadu su činile tri osobe: 1. zapovjednik broda Zvonko Miloš, Srba, r. 1957., 2. strojar Zvonko Tetković, Gicanov, r. 1959., 3. mornar Stipan Miloš, Mežin, 1960. – 2007. Svi iz Sonte skoro istih godina, poznavali su se još iz osnovno-srednjoškolskih dana. Bili su i privatno prijatelji. Do Golupca su stigli na vrijeme, utovarili šljunak i krenuli nazad, ovoga puta, naravno, uzvodno. Stigli su do Kapetanije u Novom Sadu u subotu, 12. siječnja 1985. Pred večer strojaru se učinilo da je voda Dunava nekako gusta kao u gomilama i izvijestio ostatak posade. Ovako nešto još nisu vidjeli, a bili su mladi i proputovali su već podosta rijeka, pa ih to nije naročito uznemirilo. Tijekom noći dežurni je primijetio da valovi drukčije udaraju o brod nego inače.
Nedjeljno jutro 13. siječnja osvanulo je u magli s velikim i debelim (50 cm) santama leda koje su udarale u brod, obalu i stupove mosta (nekada Most kraljevića Tomislava, tada Most maršala Tita srušen 1999. u NATO bombardiranju, a danas, 2026., Petrovaradinski most). Ocijenili su da je samohotka Nera okovana plutajućim santama leda koje su brod gurale unazad. Na obali Dunava skupilo se mnoštvo fotoreportera i građana strepeći za sudbinu ljupke samohotke. Smrtonosna opasnost nadvila se nad posadu i po brod (jer je led mogao oštetiti korito broda) i po most. Sante su nemilosrdno udarale o stupove mosta. Zapovjednik je pozvao kapetaniju. Kapetanija nije bila iznenađena jer su pristizale vijesti o okovanim brodovima i s drugih mjesta na Dunavu.
U pomoć »okovanima« pristigao je ledolomac i tegljač Čakor. Tada je to bio najsnažniji i najsuvremeniji ledolomac. Za nekoliko sati ledene sante bile su razbijene. Ledolomac je pokrenuo Neru i odvukao u mali zimovnik na sigurno mjesto, nekoliko kilometara od mosta. Tu je bio usidren oko dva mjeseca, a čuvao ga je Zvonko Tetković, strojar. Na sreću, dobro se završilo. Članovi posade koji su još živi i s tako velikim odmakom od prijeteće katastrofe, danas su više nego ikada duboko svjesni moguće tragedije.
Snimka: prva sjena na tegljaču je moj brat Stipan. Obilježila sam ga za buduća pokoljenja, tj. moju djecu kojima je ujak. Druga sjena je Zvonko, strojar. Zvonko, zapovjednik broda je na zapovjednom mjestu, pa  zato nije na snimci. Arhiv Novog Sada je zapisao: »Ovaj događaj se i danas pamti kao poslednja velika ‘ledena opsada’ Dunava pre modernijih zima, a fotografije okovanog broda Nera postale su simbol te surove zime«.
Ruža Silađev