Naša molitva ne bi trebala biti samo traženje, nego povezivanje s Bogom, ali često postaje baš to što ne bi trebala biti.
Što tražimo?
Koliko god da smo veliki vjernici, ili nismo, uvijek u teškim trenucima očekujemo Božju pomoć i zaštitu. Često molimo samo onda kada nas očekuju velike i važne stvari u životu ili kada nas zadese nevolje. Inače ne razmišljamo o njegovoj blizini, niti se sjetimo moliti. Bog nam tako postaje kao netko tko će riješiti probleme, ukloniti prepreke kada mi zamolimo, ne misleći čak da i mi zauzvrat trebamo nešto za njega učiniti. Tako, iako nesvjesno, Boga svodimo na duha iz lampe koji kao da samo čeka ispuniti naše želje. Tako se i postavljamo, jer kad smo procijenili da je prošlo suviše mnogo vremena, a ono što smo od njega molili nije se dogodilo, onda se ljutimo i nastavljamo bez molitve, okrećemo mu leđa, možda do nove veće potrebe, kada ćemo postati nanovo svjesni da je ipak sve u njegovim rukama.
Mi se uglavnom brinemo samo za zemaljsko. Svi naši problemi u kojima se Boga sjetimo su prolazni i vezani su samo za ovaj svijet. Od njega očekujemo da nam ispuni želje, koje su često materijalne prirode, pa su nam molitve postale samo nabrajanje zahtjeva. U njima nema srca, nema ljubavi. Kao da Bogu ispostavljamo listu zahtjeva koje bi nam trebao riješiti. Ali to je ljudska priroda, ograničena na ovaj svijet, živi za sadašnji trenutak. No, Bog nas želi podsjetiti da, iako smo trenutno ograničeni vremenom i prostorom, čovjek je stvoren za nešto mnogo uzvišenije, stvoren je za vječnost u kojoj se treba radovati zajedno sa svojim Stvoriteljem i Spasiteljem.
Spašeni smo
Ivan ove nedjelje pokazuje na Isusa govoreći: »Evo Jaganjca Božjega koji odnosi grijeh svijeta«. Bog je naš Otac, želi naše spasenje. Naše je tijelo propadljivo i prolazno, ali naša duša ostaje živjeti vječno. Zato on ne želi da se vezujemo suviše za propadljive stvari, jer će to sve i onako proći. Šalje nam svoga Sina, Jedinorođenca, da nas spasi od grijeha i omogući nam svima vječnu radost. On postaje čovjek da bi čovjeku približio Boga, da bi mu pokazao kako razumije teškoće ljudskog ovozemaljskog života i na kraju pristaje na muku i smrt, da bi čovjeku darovao spasenje. A čovjek se i dalje u svojim molitvama ograničava na prolaznost, traži od Boga ono što je propadljivo, a Bog mu nudi neprolazno. Jaganjac Božji došao je otkupiti nas, zato nemojmo živjeti kao da nismo otkupljeni. Kada se molitvom obraćamo Bogu, sjetimo se prvo toga da nam je darovao spasenje, te započnimo razgovor s njim iz zahvalnosti za taj neprocjenjivi dar koji ničim nismo zavrijedili. Tako ćemo moći i životom prihvatiti spasenje, postati manje opterećeni prolaznim, a okrenuti se k vječnosti. Ni Boga nećemo doživljavati kao nekog tko ispunjava naše sitne želje, nego ćemo konačno i sami u njemu prepoznati Spasitelja, te ga ljubiti, pa onda i pokazati da nismo više oni koji žele sitnice, nego žive za vječnost.
Kada čovjek jednom shvati što znači biti spašen, on pravi potpuni zaokret u svome životu. Ništa više nije isto za njega. Pravi primjer su prvi kršćani. Ljudi različitih staleža i iz različitih naroda, kada upoznaju Spasitelja, ostavljaju sve. Za njih nikakve društvene norme, materijalni dobici, utjecaji i sl. više nemaju vrijednost. Njihova je jedina briga živjeti po Kristovim pravilima. Takav kršćanin pjeva hvalospjeve Bogu dok radi vjere biva mučen i progonjen. Ne boji se smrti, nego je sretan, jer zna da iz bijede ovoga života ide u zagrljaj Spasiteljev.
