»Pitaju me drugari, familija ‘kad ćeš da se vratiš’. Znaš kad ću da se vratim – kad na vrbi rodi aloe vera, brate«.
Ovo je citat jednog četrdesettrogodišnjeg čovjeka koji je prije godinu dana iz Srbije otišao u Sloveniju i tamo se, i to kao konobar, kako sâm priznaje, pomladio. Toliko se pomladio da nije odolio da to ovih dana na društvenim mrežama podijeli s ostatkom svijeta.
A, koji je to tajni eliksir u Sloveniji – sigurno ćete se zapitati dok provjeravate koliko Vam je bora na čelu – koji pomlađuje? Odgovor je jednostavan – sustav. Dok iz svoje sobe u jednom slovenskom seocetu pokazuje idilične zimske slike okoliša, gledatelj u jednom trenutku može vidjeti besprijekorno očišćene ceste, ulice, pločnike i stazice koje ih povezuju. K’o s nekadašnje božićne razglednice.
»Jednostavno, nema potrebe da nijedan slovenački političar snima sebe na televiziji deset sati dnevno i da objašnjava i ubeđuje narod kako je bolji standard od Nemačke, od Njujorka, od Berlina i bolje očišćen sneg od svih njih; da treba toliko da ih ubeđuje da veruje njemu a ne sopstvenim očima i svom zdravom razumu zato što ovde zapravo odrade taj posao«, dijeli svoje iskustvo 43-godišnji mladac.
Ako bismo, kao pravi (lokal)patrioti, željeli stati u obranu zavičaja, prvo bismo, naravno, morali pronaći i valjane argumente za to. Jedan od njih svakako je taj da je i kod nas pao snijeg, i to kao pravi pravcati dar jer već nekoliko generacija djece, osim na televizoru i mobitelima, ni ne znaju zapravo kako on u prirodi izgleda. I zbog toga je i dobro što su nadležne službe intervenirale minimalno kako ne bi narušile idiličnu sliku koja je pala s neba i na taj način pokvarila neočekivano zadovoljstvo djeci. Jeste li odškrinuli zavjese i vidjeli kroz prozor koliko je dječice na ulici; koliko se njih valja po snijegu, grudva ili koliko njih pak na sanjkama vuku orni i vitalni djedovi? Pa kako narušiti toliku sreću zarad profanog uobičajenog prolaza cestom? To, kako smo vidjeli kod pomlađenog sudržavljanina nam, mogu samo smrtno ozbiljni Slovenci koji prirodu niti poštuju niti znaju uživati u njoj.
I nisu samo nadležne službe sniježne blagdane, kako i dolikuje, provele u svojim domovima u krugu obitelji nego su to učinili i mnogi naši sugrađani: kako ne bi kvarili zadovoljstvo djeci, ostavili su pločnike ispred svojih kuća neočišćene da bi prostora za igru bilo što više. A u igri, naravno, stvori se odmah i stazica i problem odmah riješen. Ako se tijekom noći nešto i zamrzne, tim bolje: stvoren je prostor i za klizanje, na radost i najmlađih i onih s umjetnim kukovima.
Ako smo ponekad i bili ljuti na lokalnu samoupravu, po svoj prilici neopravdano, za ovih desetak dana na njihovu adresu ne možemo uputiti nijednu kritiku: svojim su nečinjenjem pridonijeli očuvanju okoliša u prirodnom stanju. Krizni stožer, ako je i postojao, nije imao potrebe spoznaje do kojih je došao na terenu podijeliti s ostatkom svijeta, a realno za to nije ni bilo potrebe: glavne prometnice u gradu bile su prohodne, a kada i nisu, vozači su sami bili svjesni toga da, ako baš onda moraju voziti, voze sporije. Biciklisti i njihove staze? Pa tko normalan vozi bicikl u ovakvim uvjetima? Još da naleti na dijete ili, nedajbože, bakicu koja se radosno grudva s njim? A pješaci? Pa tko ga tjera vani? Ako baš i mora po kruh, mlijeko ili Informer, neka zamoli mlađeg susjeda ili njegovo dijete da to obavi umjesto njega.
Kako je funkcionirala hitna pomoć, odnosno je li zbog skliskog terena bilo padova, ozljeda, lomova kostiju i kirurških intervencija? Sudeći po izvještajima – ništa strašno. Jesu li beskućnici po onim strašnim minus trinaest-četrnaest noćima utočište i toplinu pronašlu u Gajevoj 50? Možda. Ali, koga to briga kad nam se djeca toliko vesele zimskim čarima!
I onda nam kao rizlu na cestu pamet sole dezerteri koji su šmugnuli u Sloveniju i – pljujući po predsjedniku, ministrima i političarima općenito – ponavljaju »sistem, pa sistem«. Pa i ovo je sistem. I to bolji ne samo od slovenskog nego i od svih ostalih razvijenih zemalja jer pokazuje da mu je stalo do najvažnijeg: budućnosti svoje zemlje. Uostalom, lijepo se to moglo vidjeti na zasjedanju državnog kriznog stožera u ponedjeljak kada je u inventaru štete zbog sniježnih padalina navedeno da je broj općina u Srbiji u kojima je proglašeno izvanredno stanje tek trinaest, ooops u trenutku izgovora jedna je manje, a broj kućanstava bez struje s više desetaka tisuća smanjen na beznačajnih četrnaest tisuća i tri. Na koncu je ispravno zaključeno da, zahvaljujući mudroj politici predsjednika Aleksandra Vučića, sljedećih dana možemo očekivati zatopljenje čime će svi problemi biti otklonjeni. E, to ti je, brate dezerterski, sistem: strpljenje! Do budućih poplava.
Z. R.