Ove nedjelje blagdanom Krštenja Gospodinovog završava božićno vrijeme. Nakon blagdanskog ozračja vraćamo se u svakodnevicu. Iz svog životnog prostora maknuli smo sve ono što nas je podsjećalo na proslavu Božića. Tako i naš život nastavlja uobičajeno, po starom. Ipak, ovaj nas blagdan i Božja poruka ove nedjelje podsjećaju da je ono što smo proslavili u božićno vrijeme početak našeg spasenja, te da zato ne smije ostati na razini tek neke proslave, nego treba biti stalno dio naše duhovnosti.
Isusovo krštenje
Nedjelja Krštenja Gospodinova podsjeća na važan događaj s početka Isusova javnog djelovanja. Ivan Krstitelj, njegov preteča, poziva Izraelce na obraćenje, jer se vrijeme ispunilo, Mesija je blizu. Oni koji su prihvatili Ivanov poziv na promjenu to potvrđuju dolaskom na Jordan da ih Ivan krsti. Među njima dolazi i Isus. Ivan prepoznaje Mesiju kojega je najavljivao, te odbija krstiti ga, jer Mesiji ne treba obraćenje. Ipak, Isus inzistira. Njegovo krštenje je potvrda njegovog mesijanskog poslanja. Kada je izašao iz vode, Otac potvrđuje da je Isus onaj Sin kojega Izrael očekuje.
Dakle, Isus je onaj čije smo rođenje nedavno proslavili, onaj kojega svijet već na početku nije prihvatio, nego je rođen u štali, proganjan, bježao u Egipat, a ni sada kao odrastao neće bolje prolaziti, iako je narod stoljećima pripravljan za njegov dolazak. Pripravljani ipak nisu bili spremni prepoznati Mesiju, jer im predrasude zatvaraju oči na ono što im Bog pokazuje kao očigledno.
U božićno vrijeme bili smo otvoreni prihvatiti Krista, dopustiti mu da se rodi u našim srcima. Željeli smo još od početka adventa pripraviti se za proslavu njegova rođenja, tako da mu pripravimo put, kao što Ivan poziva. Ali kada se sklone lampice, borovi i jaslice, i mi kao da zaboravimo da je pripravljanje puta Mesiji do našeg srca cjeloživotni proces, a ne samo tek četiri tjedna godišnje. Otac ove nedjelje podsjeća da je Isus Sin, on je Spasitelj, zato cijele godine treba poravnavati putove do svoga srca za njegov dolazak. To je naše prihvaćanje spasenja, koje nam je darovano, ali ga moramo sami odabrati. Zato moramo cijele godine biti svjesni da se Božji Sin rodio za nas u štali, da kao jedan od nas, u svemu nama sličan osim u grijehu, razumije svu bijedu i težinu ljudskog postojanja. Zato nas želi spasiti. Njegova ljubav nije nešto trenutno, sladunjavo, u što mi pretvorimo proslavu Božića, ona je konkretna, ona se žrtvuje do smrti. Prihvatiti tu ljubav znači pripravljati Kristu put u svoje srce cijeli život, živjeti kao u božićnom vremenu u svako vrijeme u godini.
Bog nas sve jednako voli
Petar nam u Djelima apostolskim poručuje: »Sad uistinu shvaćam da Bog nije pristran, nego – u svakom je narodu njemu mio onaj koji ga se boji i čini pravdu« (Dj 10,34). Njegova je ljubav za sve jednaka. Ne samo da ne gleda iz kojeg smo naroda, nego njemu nije bitno ništa što mi ljudi često gledamo. Osobito vrijednost nema ono što je u našim očima važno: čast, moć, bogatstvo, porijeklo i slični kriteriji. Ono što u srcu imamo to je ono što Bog gleda. Spasenje se prihvaća srcem, ako činimo sve da Bog u njemu boravi. Tako se prihvaća Krist, Bog koji je za nas čovjekom postao. Zato kada završi božićno vrijeme, nemojmo zaboraviti tu veliku Božju ljubav koju nam je iskazao, nego nastavimo u svom nastojanju da mu se približimo i prihvatimo ono što nas je poučio već svojim rođenjem u štali.
