Sigurno ste, makar jednom i makar u najužem krugu bliskih Vam osoba, izustili ono čuveno: »Da sam ja vlast, ma samo jedan dan«. I onda se iz Vas izlila nepregledna lista što biste sve promijenili, od migrantske politike, preko prava na rodnu ravnopravnost do vraćanja smrtne kazne. I onda se, naravno, potegla žestoka rasprava u kojoj su mjesta našli i Putin i Trump, i Vučić i Orbán, i uvođenje reciprociteta i zatvor za roditelje čija djeca gruvaju topovskim udarima.
E, kako Vi niste na vlasti – a i male su šanse da ćete to ikada biti – naputci koji slijede nisu za Vas, pa ih dalje ne morate ni čitati.
Primijetili ste odavno da se dio građana odmetnuo od Vas, a nedavno i da stoje u redovima i nešto potpisuju. Kako, međutim, »ne pušite isti duvan« – odnosno na suprotnim ste stranama i nisu Vam najjasnije njihove namjere – pametno bi bilo razmisliti o tome kakvi su Vam resursi na raspolaganju za otupljivanje njihovog sve izraženijeg nezadovoljstva. Kao prvo, nikada ne zaboravite da Vam se pri ruci uvijek mora naći nekakakv vučićević preko kojega ćete javnosti priopćiti prvo što Vam padne na um. Recimo, što da ne, taj dio građana koji se otvoreno odmetnuo od Vas proglasiti neprijateljima države uz upotrebu najodvratnijih epiteta tipa »ustaše«, »mudžahedini«, »balije«, »teroristi«... i na licima otupjelih i zbunjenih čekati rezultate. Istovremeno, na svaku njihovu akciju organizirati svoju, koristeći sve raspoložive resurse, od ucjena poslom u državnim tvrtkama, preko podmićivanja u naturi do korištenja usluga javnih poduzeća koja se bave transportom ljudi i roba. Kako, međutim, ni vučićević nije svemoguć, u pomoć pozvati i snage reda i mira da uspostave ravnotežu koja će obvezno biti na Vašoj strani. Ako, pak, i tamo ima komešanja, na slobodu pustiti najpristojnije patriote i junake koje ova zemlja ima i ograditi ih tako da im ljudi bez problema mogu vidjeti maske i kapuljače dok s njima bezbrižno ćaskaju o egzistencijalizmu i lijepoj književnosti.
Primijetili ste i da su se u gradu na čijem ste čelu odjednom odnekud pojavili ustaše, ali i da su građani odmetnuti od Vas formirali nekakve zborove, pa – osim ptičjeg mlijeka – traže i raspisivanje izbora za savjete mjesnih zajednica namjesto sadašnjih, odavno istruljelih zbog isteka roka trajanja. Uz njih su, naravno, i bitange i fukare svih vrsta koji u svojoj zaslijepljenosti ne vide kako je devastacija uže i šire jezgre grada zapravo jedini ispravan put ka njegovom prosperitetu. Ohrabreni uspjesima koje svakodnevno na svim poljima postiže Vaš uzor, najbolji izbor za Vas je da kao osobni putokaz izaberete Sveto Trojstvo, zanemarujući pritom čak i svoje najbliže.
Primijetili ste i da su drugi primijetili da Vam je istekao mandat pa odmetnuti od Vas ne rade ništa drugo do li, »ko nimac tra-la-la«, samo ponavljaju izbori, pa izbori. Naučeni na podršku s državnih jasala i Vama je na raspolaganju set mjera koje će Vas osobno zaštititi, od kojih je pravosudni posljednji ali i najjači. Kao deklarirani demokršćanin za to ćete vrijeme skromno, ali zato stalno, ponavljati da ste jedini relevantan čimbenik u Vašoj maloj zajednici i... Čekati. Čekati koliko god bude trebalo, pa bilo to i do konačnog raspleta, recimo koncem ove godine.
Primijetili ste i da Vam podređeni gunđaju, a da pritom ne shvaćaju odgovornost koju postavljanje sa sobom nosi. Žale se na uvjete rada, sigurnost i higijenu u objektima, niske plaće, organizirana putovanja u radno vrijeme i mimo njega, pa onda »pazi s kim se družiš i kuda se krećeš«... A ne shvaćaju koliko je rukovodeći položaj zapravo krhak: jedan krivi korak, jedan krivi »lajk« i karika o kojoj visiš puca kao slama pod prstima. Ako Vas, dok o tome razmišljate, i uhvati nesigurnost, ne dopustite da ona dugo traje. Namjesto razmišljanja o posljedicama (»što će biti sutra?«), moralnim dvojbama (»kako se osjećaju podređeni, i oni su valjda ljudi?«) i sličnim tričarijama – jer one su za slabiće – i Vi se možete ugledati na jače uzore koji su posvuda oko Vas: eno ih na televizijama, na naslovnim stranama; eno ih diljem svijeta, pa ako baš hoćete i povijest Vam nudi nebrojeno primjera.
Jedino bitno za sve vas – predsjednike, ravnatelje, šefove i sva ostala drmala – je da se ne osvrćete iza sebe jer za plakanje uvijek postoji sutra. Umjesto toga, na svaku primjedbu plebsa odgovorite hladno i racionalno: zatrpajte je novim problemom, izmišljenim ili stvarnim. Drugim riječima: na svako njihovo »pumpaj« ti nađi vučićevića da kaže »farbaj«.
Z. R.