Na temelju stručne literature, relevantnih statističkih izvora i popularnih članaka, u ovome radu se analizira savezna kolonizacija Vojvodine i sudjelovanje Hrvata iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine te drugih tadašnjih federalnih republika i inozemstva u tome procesu. Razmatraju se politički, kulturni, društveni i drugi čimbenici koji su utjecali na prostorni raspored i brojčanu zastupljenost Hrvata u kolonizaciji. U posebnim poglavljima rada autor analizira naseljavanje kolonista prema područjima iz kojih su potjecali. Analiza je pokazala da je najveći broj hrvatskih kolonista naseljen u Bačkoj, da su glavninu kolonista činili oni iz Dalmacije koji su u većem broju naselili Stanišić i Riđicu, dok su kolonisti iz ostalih područja naseljavani u manjim grupama i disperzno. Nakon završetka savezne kolonizacije u Vojvodini bilo je samo 29 naselja koja 1948. godine nisu imala popisanog hrvatskog stanovništva. Međutim, većina preostalih naselja je imala mali broj Hrvata. Prvotni planovi hrvatskog rukovodstva o naseljavanju 5.500 hrvatskih obitelji s oko 33.000 članova iz Hrvatske u Vojvodinu nisu mogli biti ispunjeni iz više razloga. Naime, postojao je manji interes hrvatskog stanovništva u odnosu na srpsko za naseljavanje izvan teritorija Hrvatske, što je rezultirao da su većinu kolonista u Vojvodini činili Srbi. Kod Hrvata iz Bosne i Hercegovine najvažniji čimbenik koji je utjecao na njihov mali udio u broju koloniziranih bio je političke prirode. Stigmatizacija dijela bosanskohercegovačkog seljaštva zbog njegove pasivnosti u ratu protiv narodnih neprijatelja mnoge je odbijala od podnošenja molbi za kolonizaciju. Završetkom agrarne reforme i kolonizacije Hrvati su s približno 7.000 koloniziranih činili tek manji dio vanjskih kolonista ili 3,2% ukupnog broja koloniziranih u Vojvodini. Dijelu mjesnih Hrvata s velikim zemljišnim posjedima oduzete su velike obradive površine, ali je istodobno znatni dio dotadašnje sirotinje, bezemljaša među Hrvatima po selima i onima koji su kolonizirani, ostvario socijalno zadovoljenje te došao u posjed zemlje. U vrijeme dok je trajala kolonizacija pokrenuta je i reemigracija dijela kolonista, napose onih iz dalmatinskog priobalja i otoka, neprilagođenih geografskim i socijalnim prilikama nove sredine. Većina kolonističkih obitelji ipak je prevladala krizu adaptacije na novu sredinu i zadržala se u Vojvodini.
Kolonizacija iz ekonomslih, nacionalnih i političkih razloga
Migracije na području Jugoslavije u poraću dijelom su bile prinudne i iznuđene kao izravna posljedica politike novih vlasti prema njemačkoj zajednici, a najvećim dijelom planske (kolonizacije) koje su slijedile prethodne. Poratno mehaničko kretanje stanovništva znatno se odrazilo i na ishodišne i na odredišne prostore naseljavanja te njihove populacije. Provedba kolonizacije u poslijeratnim godinama promijenila je agrarno-posjedovnu, ali i narodnosnu strukturu stanovništva Vojvodine. U pojedinim su kotarevima agrarna reforma i kolonizacija, ovisno o količini raspoloživih obradivih površina (uglavnom ekspropriranih njemačkih posjeda), više ili manje utjecale na kretanje udjela pojedinih naroda u ukupnoj populaciji.
Nacionalnom pitanju u poslijeratnoj Jugoslaviji poklanjala se velika pozornost. Smatrano je da su upravo narušeni odnosi između naroda u Kraljevini Jugoslaviji izazvali njezin brzi krah, stoga se novu Jugoslaviju pokušalo urediti na temeljima ravnopravnosti njezinih naroda kroz federalizaciju, koja joj je trebala osigurati unutarnju stabilnost. Državne granice, odnosno republičke (federalne) u Jugoslaviji, presudno su utjecale na provedbu agrarne reforme i na kolonizaciju te, kao krajnja posljedica, na omjer naseljavanja različitih narodnosnih skupina na teritorijima republika. Kolonizacija je imala više ciljeva: ekonomske, političke i nacionalne. Naime, kolonizacije provedene u poraću bile su unutarnjega karaktera u federalnim republikama, dok se za područje Vojvodine (koja se formirala u to vrijeme kao politička i teritorijalna jedinica) provela savezna kolonizacija u kojoj je sudjelovala svaka od federalnih republika s utvrđenim kvotama. Većina agrarnog fonda formirana je od napuštenih ili oduzetih njemačkih posjeda. Odlukom Predsjedništva AVNOJ-a pitanje njemačke imovine u Jugoslaviji riješeno je u cjelini beskompromisno. Domaći jugoslavenski Nijemci, tzv. folksdojčeri, izjednačeni su s Nijemcima iz Reicha i proglašeni neprijateljima jugoslavenskih naroda, a njihova je imovina eksproprirana.
Formiranje granica Vojvodine
Zbog multietničke i multikonfesionalne strukture Baranje, Bačke, Banata i Srijema, nove vlasti odlučile su formirati posebnu političku cjelinu Vojvodinu kao autonomnu pokrajinu u sastavu Federalne Srbije. No, njezine granice nisu bile definirane, pa su pojedina područja postala predmetom spora između hrvatskih i srpskih komunista. Predsjedništvo AVNOJ-a (državno tijelo koje je imalo ulogu privremene narodne skupštine) imenovalo je komisiju u lipnju 1945. čiji je cilj bio izraditi prijedlog utvrđivanja granice između Vojvodine, odnosno Srbije i Hrvatske. Pri utvrđivanju te granice obnovila su se ona pitanja koja su se pojavila i kod formiranja Banovine Hrvatske. Spornim teritorijima između Hrvatske i Vojvodine smatrani su: a) kotari Subotica, Sombor, Apatin, Odžaci – sjeverno i sjeveroistočno od Dunava (Bačka); b) kotari Batina, Darda, u slijevu Drave i Dunava (Baranja); c) kotari Vukovar, Šid, Ilok – jugozapadno i južno od Dunava (Srijem). Uzimajući u obzir dotadašnje sukobe između Hrvata i Srba te njihove aspiracije prema etnički mješovitim područjima, vidi se da državna komisija nije imala nimalo lak zadatak. Za potrebe razgraničenja provođeni su popisi stanovništva na spornim područjima. Popise su obavljali mjesni narodni odbori, a upotrijebljeni su i podaci iz crkvenih matičnih knjiga.
Prema izrađenom prijedlogu komisije navedeno je da će granica između Federalne Hrvatske i Srbije biti Dunav, čime je Baranja uključena u granice Hrvatske. Za područje bačkih kotareva odlučeno je da, iako neki od njih imaju apsolutnu hrvatsku većinu (od slavenskih naroda), ostanu u granicama Vojvodine (Štambuk-Škalić 1995., 257). Na području Srijema granica je po prijedlogu trebala ići tako da Vukovar i Borovo pripadnu Hrvatskoj, a Ilok i Šid Srbiji, odnosno Vojvodini. Graničnom crtom dio naselja s hrvatskom većinom iz nekadašnjega kotara Šid priključen je Hrvatskoj. Stanovnici hrvatskih naselja u okolici Iloka i u samom Iloku održali su referendum 1946. kojim su se izjasnili za pripajanje Hrvatskoj. Grad Ilok i okolna naselja uključeni su u Vukovarski kotar. Selo Jamena, u kojem su većinu imali Srbi, 1947. na zahtjev srpskog stanovništva izdvojeno je iz Hrvatske i priključeno Vojvodini, kotaru Šid.
Ustavi Narodne Republike Hrvatske i Srbije doneseni 1947. definirali su međurepubličke granice i nastale promjene u razdoblju razgraničenja republika od 1945. do 1947. Usporedo s procesom razgraničenja vršena je priprema agrarne reforme i kolonizacije, a rješavali su se i osjetljivi problemi poput »divlje kolonizacije«, onemogućivanja svojevoljnog zauzimanja napuštenih kuća i imanja.
Mario Bara
(Godišnjak za znanstvena istraživanja br. 2)
