Vidjeli smo u prošlome broju Hrvatske riječi – i to samo neke – razloge zbog kojih lokalna samouprava na kraju godine ne može dobiti nikakvu drugu ocjenu do li jedinicu, a zbog prostora nije ostalo mjesta i da navedemo primjer kako se ona, po univerzalnom obrascu svih loših učenika, potrudila da na koncu ipak učini nešto dobro, odnosno što bi nastavnici starog kova rekli »gojila prase uoči Božića«. Odgovor je, naravno, jednostavan: lokalna samouprava ni za kraj sada već prošle godine nije organizirala doček Nove na Trgu slobode i Republike već je ta »namjenska sredstva« odlučila preusmjeriti u pametnije i humanitarnije svrhe. Potez vrijedan pohvale, ali nedovoljan za sva nepočinstva koja je tijekom godine priredila svojim sugrađanima.
S druge strane, dobri učenici kraj godine iskoriste za pravljenje »liste želja«, odnosno prioriteta kojima će se posvetiti naredne. Što se dobrih učenika Srbije tiče, pa tako i našega grada, cilj za 2026. samo je jedan: ispunjavanje uvjeta koji nisu ostvareni u 2025. Stoga su dobri učenici, u našem slučaju studenti, u nedjelju, 28. prosinca, organizirali akciju pod nazivom Raspiši pobjedu, a sudionici su bili svi građani koji ih u njihovim zahtjevima podržavaju. U vremenu od 10 do 18 sati bilo je dovoljno doći na Trg slobode, ostaviti osnovne podatke i svojim potpisom posvjedočiti na kojoj si (i čijoj) u ovome trenutku strani. Ako je suditi po viđenom – i bez podataka o broju prikupljenih potpisa (tekst je pisan u ponedjeljak ujutro) – akcija je i te kako uspjela, jer je veliki broj Subotičana u studentima prepoznala ne samo dobre učenike nego i dobre ljude za koje vjeruju da će u skoroj budućnosti zamijeniti dosadašnje: namrgođene, bijesne i izanđane.
Šest osnovnih studentskih zahtjeva prihvatili su građani koji ih podržavaju: objava cjelokupne dokumentacije koja se tiče rekonstrukcije željezničkog kolodvora u Novom Sadu; potvrda nadležnih tijela o identitetu svih osoba koje su napadale studente i profesore, kao i pokretanje kaznenih prijava protiv njih i njihovo razrješavanje s funkcija ako su ih obavljali; odbacivanje kaznenih prijava protiv uhićenih i privedenih studenata na prosvjedima; povećanje proračuna za visoko obrazovanje za 20 posto; provedba detaljne istrage nadležnih tijela radi utvrđivanja svih okolnosti i odgovornosti u vezi s pojavom koja je u Beogradu izazvala strah i paniku u 19 sati i 11 minuta 15. ožujka prošle godine i nadzori beogradskog Urgentnog centra i kaznena odgovornost zbog ugrožavanja zdravlja pacijenata i kršenja prava na privatnost.
Navedenim zahtjevima – koje je vlast proizvodnjom drugih problema na svaki način htjela izmjestiti iz fokusa – svaki bi građanin mogao navesti još i na desetke drugih, ali suština nije u tekstu letka kojega su u nedjelju potpisali. Suština je, naime, u samom njihovom potpisu jer je akcija Raspiši pobjedu – iako to studenti nigdje nisu spomenuli – u predreferendumskoj formi za cilj imala provjeru vlastitog stanja stvari, odnosno s kakvim »resursima« trenutačno raspolažu. Istina, nešto slično imali su priliku provjeriti i na nekoliko lokalnih izbora prošle godine (Kosjerić, Mionica, Zaječar...), s tim da je akter u tome bila i vlast. Na temelju tada viđenoga nije teško bilo zamisliti kako će izgledati izbori koji ove ili najkasnije sljedeće godine budu raspisani: naličit će svemu, samo ne »prazniku demokracije«. U nedjelju su studenti, ma kakvi rezultati bili, dobili kakvu-takvu realnu sliku o svojoj snazi jer se sve odvijalo u njihovoj režiji, znači dobrovoljno, bez ikakvih pritisaka, ucjena i podmićivanja.
Akcija Raspiši pobjedu ujedno je značila i prekretnicu u odnosu na dosadašnje vidove borbe za ostvarivanje traženih prava i otpora aktualnoj vlasti jer su sami potpisi građana kapital na koji mogu računati u razdoblju koje je pred nama. Ujedno, ako je i malo pametna, i oporba je – ukoliko do sada nije – iz toga mogla naučiti ponešto: da se skloni i zbije. Skloniti se treba pred snagom kojoj su građani nebrojeno puta do sada pokazali da joj vjeruju, a zbiti se taman toliko da joj svojim međusobnim ideološkim i personalnim netrpeljivostima ne smetaš u obavljanju najvažnijeg posla: uklanjanju onih koji nas lopovlukom, korupcijom, podjelama, mržnjom i strahom uništavaju već više od tri desetljeća. Mladi su, iako nisu bili ni rođeni u to vrijeme, to nepogrešivo prepoznali i dosta im je toga. Pokazalo se, na sreću, da im ne manjka podrške ni starijih koji na šajkaču, fes ili šešir ne gledaju kao na simbole razdvajanja nego upravo suprotno: kao na najobičnija pokrivala za glavu.
Z. R.