Predsjednica Hrvatskog nacionalnog vijeća i saborska zastupnica Jasna Vojnić održala je u prošli četvrtak, 18. prosinca, konferenciju za medije u Beogradu.
»Već osmu godinu stojim na čelu Hrvatskog nacionalnog vijeća u Republici Srbiji. Tijekom osam godina, Hrvatsko nacionalno vijeće prošlo je put od male, slabo vidljive organizacije do institucije hrvatske zajednice u Srbiji koja danas svojim radom doprinosi ne samo Hrvatima, nego i razvoju lokalnih sredina i društva u cjelini«, poručila je Vojnić.
Kako je navela, njena je uloga u Hrvatskog saboru jasna: biti glas hrvatske zajednice u Srbiji, ali i glas svih građana Srbije u zemlji koja ima iskustvo članstva u Europskoj uniji.
»Republika Srbija je moja zemlja. Grad Beograd je moj glavni grad. I ja sam, kao i svi pripadnici hrvatske zajednice u Srbiji, lojalna građanka ove države. Upravo zato ću i dalje, odgovorno i otvoreno, zastupati interese svoje zajednice, ali i interese Srbije, kako u Hrvatskom saboru, tako i u institucijama Europske unije. Hrvatskoj zajednici će biti dobro u Srbiji ako, i samo ako je dobro i svim građanima Srbije. Jer vjerujem u jednu jednostavnu istinu: samo zajedno, samo ravnopravni, možemo ići prema boljoj budućnosti u zajednici europskih zemalja – gdje, duboko vjerujem, svima nama i jest mjesto«, rekla je Vojnić.
Ona je ocijenila 2025. godinu za Hrvate u Srbiji kao godinu koja nije bila godina tišine.
»Bila je godina u kojoj smo previše puta morali podizati glas jer se stvari, unatoč upozorenjima, nisu rješavale.«
Prva tema o kojoj je govorila, bila je govor mržnje.
»Godinama upozoravamo da se u javnom prostoru u Srbiji sustavno brendiraju tri riječi: Hrvat, Hrvatska, ustaša. Te riječi više nisu povijesni pojmovi. One su postale etikete. Alati za diskreditaciju. Okidači za strah. Kada se riječ ‘ustaša’ koristi za političke protivnike, studente, novinare, onda to nije samo napad na njih. To je i poruka Hrvatima u Srbiji. I moramo to reći jasno: to nije folklor, to nije metafora, to je opasna normalizacija mržnje. Upravo zato Hrtkovci nisu samo priča iz prošlosti. Hrtkovci su rana koja još nije zacijelila. Trideset godina nakon progona Hrvata iz Srijema nigdje još uvijek nema mjesta sjećanja. Nema ni jednog kamena koji bi obilježio stradanje građana Srbije iz redova hrvatske zajednice, ali ima kuća Vojislava Šešelja, osuđenog ratnog zločinca u kojoj se organiziraju javna veselja, uz poruku da se devedesete ne zaborave i da strah ne prestane.«
Poručila je da to nije sloboda govora, već ponižavanje žrtava, i prema njezinim riječima, to nije put u budućnost – to je zadržavanje društva u prošlim traumama.
»Ali isto tako moram reći i ovo: ogromna većina građana Srbije ne živi u toj mržnji. Ljudi ovdje rade, žive, dijele iste probleme i iste nade. Zato kritiziramo politiku, neodgovorne i zlonamjerne pojedince, nikada narod, jer narod smo svi mi, i Srbi, i Hrvati, i svi ostali. Zato upozoravamo, ali ne pozivamo na sukob.«
Jasna Vojnić govorila je i o vrtiću u Tavankutu, koji nije otvoren kako je trebao biti.
»To više nije lokalni problem. To je test vjerodostojnosti države Srbije prema vlastitim zakonima i međunarodnim obvezama. I upravo zato želim ovdje jasno reći: pozdravljamo i zahvaljujemo Ministarstvu za ljudska i manjinska prava i društveni dijalog Republike Srbije, kao i ministru Đuriću, što su čuli naš glas i što su se, i što će se, aktivno uključiti u traženje hitnog rješenja za ovaj problem. To može biti primjer kako institucije trebaju reagirati – odgovorno, dijaloški i u interesu djece.«
Na kraju, Vojnić je govorila o odnosima Srbije i Hrvatske.
»Kada se Hrvatska koristi kao stalni vanjski krivac, to ne jača Srbiju – to je slabi. Hrvatska nije neprijatelj Srbije. Hrvatska je susjed. Partner. I država s kojom dijelimo povijest, ali i budućnost. Ako postoji problem, neka se iznese kroz institucije, činjenice i dokaze. Ali optužbe bez dokaza nisu politika – one su drama. Često opasna drama. I najčešće tu dramu plaćaju manjine, s obje strane granice.«
Na kraju konferencije je zaključila: »Hrvati u Srbiji nisu problem. Oni su resurs. Mi smo most između dvije države. Mi smo susjedi, prijatelji, rođaci, kolege. Mi znamo kako izgleda živjeti ovdje – i kako izgledaju europski standardi. Ne želimo rušiti odnose. Želimo ih normalizirati. Ne želimo sukobe. Želimo pravila koja vrijede za sve. I zato, da budem potpuno jasna: nastavit ćemo upozoravati na govor mržnje. Nastavit ćemo tražiti rješenje za vrtić u Tavankutu. Nastavit ćemo govoriti o neravnopravnosti. Ali jednako tako – nastavit ćemo pružati ruku. Graditi dijalog. Pozivati na razum. Jer budućnost Srbije i Hrvatske neće graditi oni koji viču nego oni koji imaju hrabrosti razgovarati. Na kraju godine, to je moja poruka: kritika – da. Mržnja – ne. Istina – uvijek. Mostovi – bez alternative.« 
M. V. R.