Liturgijska čitanja i treće nedjelje došašća opominju na pripravu za konačni susret s Gospodinom kad ponovno dođe. Ta priprava je složena i mnogo je toga na što treba obratiti pozornost. I danas pred sobom imamo lik Ivana Krstitelja, svjedočanstvo njegova života. A Jakov nas u poslanici poziva na strpljivost. Božić je na vratima, a možda je i drugi Kristov dolazak isto tako blizu. Priprava nije neka kršćanska formalnost, neka blagdanska tradicija, ona je istinsko pripravljanje duše za susret s Gospodinom.
Strpljenje u patnji
Živjeti kršćanski uvijek je bilo teško, jer biti pripravljen za konačni susret s Gospodinom zahtijeva mnogo suprotstavljanja društvenim normama, mnogo više ljubavi i dobrote, negoli svijet to želi. Zato su kršćani uvijek bili izloženi nekoj vrsti društvene neprihvaćenosti, odbacivanja, te žrtve nepravdi. Teško je trpjeti nepravdu, teško je podnositi patnju zbog ispravnog i čestitog načina života. Ali, sjetimo se, Isus je to isto pretrpio. Teško je bilo slušati poruge, trpjeti udarce, poniženja razne vrste, posebno što je posjedovao moć istog trenutka sve preokrenuti i promijeniti. Ipak, strpljivo podnosi, jer zna – uskrsnuće je blizu, dogodit će se. A potrebno je sve to proći radi uskrsnuća i spasenja čovječanstva.
Tako i mi znamo, doći će Gospodin. Istina, ne znamo kada, ali sigurno znamo da će doći. Zato treba strpljivo trpjeti ono što podnosimo radi imena njegova, radi toga što mu želimo biti vjerni. Možemo uzeti pravdu u svoje ruke, možemo se osvetiti, ali ako promatramo našega Gospodina, to je pogrešno. Spasenje dolazi u strpljivom iščekivanju.
Aktivno strpljenje
No, strpljivo iščekivanje susreta s Gospodinom nije isto što i pasivno. Naša strpljivost treba donijeti svoje plodove. Ona znači ustrajnost u načinu života koji svjedoči našu kršćansku pripadnost. U tom svjedočanstvu ne može postojati razlog zbog kojega bi odustali od Kristova nauka, niti zbog čega bismo odbacili ono kako nas je on poučio živjeti. Strpljivo podnošenje patnje u očekivanju konačnog spasenja rađa ljubav koja je svjedočanstvo da pripadamo Kristu koji ljubi svakog čovjeka. Zato Jakov kaže: »Ne tužite se jedni na druge da ne budete osuđeni!« (Jak 5,9). Ljubav koja ne isključuje, koja prihvaća i prijatelja i neprijatelja, to je ono što je plod strpljivog iščekivanja susreta s Kristom. On je jedini sudac, on jedini poznaje ljudska srca i prema tome sudi, ne mi, što god da se događa ili mislimo da znamo. Ljubiti i neprijatelje, to je naša zadaća, jer koja li nam je plaća ako ljubimo one koji nas ljube. A želimo se jednom svi naći u vječnoj radosti. Jedina ulaznica za tamo je kršćanska ljubav koja vjernika izdvaja od ostatka svijeta.
Jakov nam za uzor stavlja proroke. Oni su govorili u Božje ime kako bi se narod obratio i spasio, zato su mnogo trpjeli. Bivali su progonjeni, odbacivani, zatvarani, sve jer su bili Božji glasnici, a Božja poruka nije uvijek ono što svijet želi čuti. Evanđelje nam spominje Ivana Krstitelja koji je u tamnici baš zato što je ukazao Herodu na grešan način života. Trpljenje zbog istine, zbog navještaja Božje riječi uvijek je bilo prisutno. Na nama je prihvatiti ga, jer na kraju puta čeka nas Božje kraljevstvo. A kršćanin se treba radovati susretu sa svojim Gospodinom, baš kao što se ovdje na zemlji radujemo proslavi Božića. Taj susret bit će radostan ako se pripravljamo cijelim svojim životom, te strpljivo očekujemo njegov dolazak svjedočeći Evanđelje.
