U petak, 5. prosinca, u 87. godini života i 62. godini svećeništva preminuo je umirovljeni svećenik Subotičke biskupije i papinski prelat mons. Bela Stantić.
Rođen je 8. kolovoza 1939. godine u Tavankutu, u brojnoj obitelji, s desetoro djece od oca Petra i majke Dominike, rođ. Jozić. Osnovnu školu i dva razreda gimnazije pohađao je u Subotici, a školovanje zatim nastavio na bogosloviji u Đakovu. Za svećenika Subotičke biskupije zaređen je u subotičkoj katedrali 29. lipnja 1964. godine polaganjem ruku mons. Matije Zvekanovića. Bio je kapelan u Adi, Titelu, te u katedrali sv. Terezije Avilske u Subotici. Potom, četiri godine župnik u župi Presvetog Trojstva u Maloj Bosni i više od četiri desetljeća, točnije 47 godina u župi Uskrsnuća Isusova u Subotici.
Bio je aktivan i u mirovini, te je pomagao u župi Uskrsnuća Isusova, na susretima neokatekumena, kod franjevaca, te na Radio Mariji. Krasili su ga skromnost i jednostavnost, te skrb za drugoga.
Ove godine dobio je dvije nagrade: Crvena penkala za doprinos obrazovanju na hrvatskom jeziku koju mu je dodijelilo Hrvatsko nacionalno vijeće »za doprinos i rad kao vjeroučitelj u školi i na župnom vjeronauku, ali i za razvijanje ljubavi prema hrvatskom jeziku i kulturi« i nagradu Katoličkog društva Ivan Antunović za dugogodišnji neumorni rad u pastoralnoj službi i promicanju kršćanskih vrijednosti. 
Mons. Stantić pokrenuo je prve vjerske emisije na hrvatskom jeziku na valovima tadašnje Radio Subotice, s vlč. Lazarom Ivanom Krmpotićem pokrenuo je vjersko-informativno glasilo Bačko klasje koje je izlazilo na razini cijele biskupije od 1978. godine do 1993. godine (ukupno 78 brojeva). Pripremao je i organizirao u župi brojne igrokaze, programe za Materice, Oce, Božić. Puno je govorio o Aleksi Kokiću, pa i širio njegova djela i priređivao Kokićeve dane njemu u čast. Štovao je i poticao druge na štovanje sluge Božjega oca Gerarda Tome Stantića. Pisao je i za tjednik Hrvatska riječ, Katolički mjesečnik Zvonik, pripremao emisije na Radio Mariji. Neizmjeran doprinos dao je i oko proslave Dužijance, pokrenuo je književne večeri uoči Dužijance. Puno je radio za potrebite, s obiteljima, mladima i djecom.
Ispraćen je na najsvečaniji način, onako kako je i zaslužio svojim ovozemaljskim životom služeći Bogu i čovjeku. Kao i cijeloga života, tako je i tog 8. prosinca okupio oko sebe brojnu rodbinu, župljane i vjernike koji su ga ispratili Gospodinu u zagrljaj.
Od 10 sati njegovi zemni ostaci bili su izloženi u crkvi Uskrsnuća Isusova, a kraj odra su stajali župljani odjeveni u bunjevačku nošnju, koju je i sam toliko volio. Oprostili su se od svog starog župnika molitvom, pjesmom, stihovima Kokića i riječima, među kojima je rečeno: »Na  Kristovu putu svećeništva mnogo je brazda uzorano. Vrijeme je teklo, Riječ se sijala, nebrojeno zrelih klasova povilo se pod svodom nebeskim. U Božjem vinogradu novih trsova niklo, podignulo i obilat rod donijelo. Što se dobrih djela više nizalo sada je teže pronaći prave riječi. Stoga, danas, u ime svih generacija pod njegovom pastirskom brigom, podižemo svoja srca k nebu uz jednostavno, ali veliko: ‘Hvala!’ Bila nam je čast kročiti s Vama kroz život i dijeliti Vaše svećeničko poslanje. Danas prisvajamo Vaše geslo i kličemo: ‘Doista, velika nam djela učini Svesilni, sveto je Ime Njegovo!’ Ris je gotov! Radnik je dobro i pošteno dovršio posao i došlo je vrijeme odmora. Počivajte u miru Božjem!«.
Misno slavlje, koje je uslijedilo predvodio je biskup Subotičke biskupije Franjo Fazekas u zajedništvu s biskupom Zrenjaninske biskupije mons. Mirkom Štefkovićem, te brojnim svećenicima.
Prigodnu propovijed izrekao je nećak vlč. Tomislav Vojnić Mijatov koji je govorio o životu i brojnim djelima mons. Stantića, te je rekao: »’U smrti se ne rastajemo zauvijek nego se premještamo u Božje vrijeme’. I zato, što nam u ovakvim trenutcima susreta, ne samo sa smrću vlč. Bele nego i svakoga od nas koristi sav naš ljudski ugled, službe i titule, sve ljudske pohvale i nagrade i sva odličja i promaknuća, te postignute časti u životu? Kako bi i vlč. Bela rekao – baš ništa. Iza vrata smrti čekaju nas dobri Bog i njegov Sin Isus Krist, koji ne traže od nas prikupljene diplome, imenovanja i promaknuća skupljena tijekom našega života nego nas pitaju jesmo li kome svojom službom obrisali suzu i vratili nadu? Jesam li opraštao i pomagao te ljude koje mi je Božja Providnost dovodila na moj životni put?«.
Između ostaloga, propovjednik je izrekao i posljednje riječi vlč. Bele napisane u oporuci: »Kada pogledam na moj zemaljski život uviđam da je to sve bila milost na milost, čisti dar milosrdnoga Boga! A sada idem k Tebi sveti i presveti moj Oče«.
Nakon misnog slavlja uslijedio je obred ukopa, te je njegovo tijelo u procesiji i u pratnji biskupa, svećenika, redovnika i redovnica, rodbine i brojnih vjernika ispraćeno do svećeničke grobnice na Bajskom groblju, gdje je i pokopan kraj njegovog Alekse Kokića.
Ž. V.