Imam prijatelja čije poruke primam sa strepnjom jer njihov sadržaj u posljednje vrijeme uglavnom počinje riječima da se netko »ispisao iz živih«. Posljednji u tom nizu bio je Robert G. Tilly, za kojega mi prijatelj kaže da je umro 2. prosinca u domu negdje kod Zrenjanina.
»Ne poseduje (gotovo) ništa vredno (pomena). Tek trkački bicikl i raštimovan klavir, štafelaj i kist, kao ostavštinu od pokojnog dede, krojača i slikara amatera«, zapisao je 2008., među ostalim, o sebi Robert G. Tilly u Električnim snoviđenjima, kako je naslovio Antologiju rock poezije u koju je sabrao prijevode (na srpski) stotinjak autora i bendova, od Alliman brothers banda do Stevia Wondera. Od toga doba prošlo je sedamnaest godina i moguće da je Tilly ostao i bez onoga što je u knjizi naveo kao djedovu ostavštinu, jer ga je Grad ostavio da šeta po njegovim marginama. Umjesto s apanažom dostojnom čovjeka koji ju je nesumnjivo zaslužio, za koricu kruha borio se i kao radnik Čistoće i zelenila po ugovoru, skupljajući lišće i otpatke po subotičkim pločnicima i parkovima. Ali, znali su to svi osim onih koji su odlučivali o sudbinama: Tilly jednostavno nije bio za takav posao. Njegov duh, i kada ništa nije radio, bio je mnogo više i od uzletjelog balona na najjačem vjetru. A kako i ne bi kada je za sebe napisao da u krvi ima hrvatske, germanske, galske, mađarske i židovske gene koji su ga i za života vodili u SAD, sjevernu Afriku, Maleziju, Švedsku, Nizozemsku i dalje diljem zapadne i središnje Europe.
Za sebe je tvrdio da je kozmopolit lijeve i anarhističke provenijencije, da je netolerantan i da voli izigravati suprotno(g). A nije morao, jer smo to i bez njegovih pismena o sebi znali. Znali smo i više: da ga je duša trajno zarobila u liku djeteta kao i da su godine u njegovom slučaju tek nebitna biološka kategorija. Ta duša – rođena 24. lipnja 1959. u Kruščiću – ma koliko ozbiljno radila, uvijek je srcu davala prednost nad razumom i zbog toga je nerijetko tek od rijetkih bila shvaćena i doživljena kao osoba koja samo na taj način može živjeti u svom prirodnom svijetu. A taj svijet bio je ispunjen prije svega glazbom – rockom, bluesom, jazzom ili klasikom, svejedno – ali i slikanjem, čitanjem, pa naknadno i pisanjem.
Da, znali smo i da piše. Čitali smo ga u Rukoveti, osječkoj Reviji; objavljivao je poeziju i prozu i u subotičkoj Minervi, kruševačkoj Bagdali, novosadskom Prometeju, kanjiškom Orbisu ili pak u beogradskoj Narodnoj knjizi. Ma... činilo se da znamo sve. A opet, rijetki će znati da je kratke priče La poesie sonc but the rock na engleskom objavio još 1976. kao sedamnaestogodišnjak u švedskom Köpingu, i to kao svoj književni prvijenac. Još će ih manje znati ne samo to da je, zahvaljujući prijevodima s engleskog, ovdašnje čitateljstvo u zbirci Zvuci s obale rijeke Mursey upoznao s posve novom, kod nas do tada nezabilježenom, antologijom poezije liverpulških pjesnika, kao što će ih isto toliko znati da je za prijevod, opet do tada kod nas nepoznatih, Irskih bajki 1999. dobio gradsku nagradu u području kulture Dr. Ferenc Bodrogvári. Jer, njegovi prijevodi sve su drugo do li pukog preslikavanja s jednoga na drugi jezik. I izbor onoga čega se laćao, a napose stil, otkrivali su da iza toga stoje temelji i Nenada Brixyja i Stripoteke koje je uporabom lokalizama, arhaizama i idioma obogaćivao do remek-djela osebujnog žargona koje se, kada se počne čitati, ne ispušta iz ruku. Tko ne vjeruje, neka potraži navedene naslove ili pak neka se upozna s Letećim Vučidolom ili pak s Uzvišenim humorom blaženih monaha pustinje.
Subotičane, čak i one koji ga nisu osobno poznavali, na svoj je način preko lokalne televizije upoznavao s onim što je svakodnevno živio: rockom i bluesom, a njegove knjige Veliki stilisti bluesa ili pak Električna snoviđenja jednostavna su Početnica za neupućene u tekst, melodiju i ritam ovih glazbenih pravaca. Za život je (onaj od nekoliko dana), i u vremenima kada nije morao skupljati lišće, zarađivao sviranjem u kafićima i pubovima. Rocka i bluesa, naravno. Kao pupčanom vrpcom u pričama o glazbi, uz kriglu i cigarete, nadovezivale su se i one o filmu i stripu, Montyju Pythonu i Alanu Fordu poglavito, čiji je fan oduvijek bio.
Od pokretne imovine na onaj svijet od utorka ponio je, kako je zapisao, »samo loš krvotok, uspomene svih uzrasta, rasa, boja, oblika, veroispovesti i karaktera«, a od nepokretne tek »buljuk elektrificiranih snova, raznoraznih raspoloženja i namera«. A u tom vrtlogu podataka i uspomenu da je nekoliko godina bio i novinar Hrvatske riječi, a prije toga – kroz Imenik rocka – i suradnik subotičkog dvotjednika Žig.
Zlato Romić