Cilj svake političke stranke je biti na vlasti. I sve što rade zapravo se svodi na jedan krajnji cilj, a to je osvojiti vlast. I tako je oduvijek i svuda bilo. Druga je priča što često obećanja i vršenje vlasti nemaju veze jedno s drugim. Naročito kod nas, gdje je tanka svijest da je vlast rad u javnom, a ne u osobnom ili stranačkom interesu.
Ako je mjeriti po broju političkih stranaka, a u službenom registru ih je preko stotinu, birači u Srbiji imaju gotovo pa neograničen izbor političkih programa (ako još ima onih koji vjeruju u političke programe). Nije Srbija tu neka iznimka, slično je i oko nas. Neki podaci kažu da je rekorder Crna Gora, koja na 1.000 stanovnika ima skoro pa jednu političku stranku.
Isto tako, ako je mjeriti po broju stranaka nacionalnih manjina, i tu se može reći »za svakoga po nešto«. Nećemo sada o tome što dio stranaka nacionalnih manjina nema veze s nacionalnim manjinama, već vještim načinom da se uz manje potpisa registrira politička stranka.
Ali, kao što je prirodno da se stranke bore za osvajanje vlasti, tako je prirodno i da se nacionalne manjine bore da njihovi politički predstavnici budu dio političkog života. Negdje je to, kao u Hrvatskoj, garantirano pravo. Negdje (kao u Srbiji) garantiranog prava nema, pa u zastupničkim klupama nema predstavnika dobrog dijela nacionalnih manjina. Ako ne računamo one koji su u drugim strankama, gdje se naravno prvo brane stranački ili koalicijski interesi.
A autentični glas predstavnika manjina i njihovo sudjelovanje o donošenju odluka i zakona može biti samo pomak na bolje. Od lokala do državne razine.
Z. V.
Uvodnik
Manjine i njihovi zastupnici
Najave
