Postoje mjesta na svijetu koja se ne mogu jednostavno opisati, ona se moraju doživjeti, udahnuti i pustiti da vas promijene. Socotra, usamljeni otok u Indijskom oceanu, jedno je od njih. Već prvi pogled na njegov krajolik daje do znanja da niste stigli na neko uobičajeno tropsko odredište. Umjesto palmi i širokih pješčanih plaža, pred vama se otvara prizor koji izgleda kao kombinacija drevnog mita i znanstvene fantastike.
Iako je ovo upravo bio jedan vjerodostojan uvod i sjajna najava, ja nisam imala prilike posjetiti Socotru ali sam odgledala odličan dokumentarac, koji me je potaknuo da pročitam putopise s ovog otoka i osjećam se kao da sam ih, ako ništa više od toga, odsanjala. Ali da ne skrećem previše temu i da ne kradem redove koje ovaj otok i te kako ima čime popuniti, pa se bacam na detalje zavođenja Socotrom.

Priroda koja ruši pravila prirode

Najprepoznatljiviji simbol otoka je drvo zmajeve krvi, biljka koja kao da je iscrtana rukom nadrealista. Njena široka krošnja, nalik obrnutom kišobranu, baca gustu sjenu na tlo koje se s vremena na vrijeme zacrveni, jer kad se rana zareže na njenoj kori, poteče smola boje krvi, cijenjena stoljećima kao lijek, boja i magični eliksir. Legende kažu da je nastala od krvi zmaja i dok hodate ispod njezinih neobičnih grana, lako je povjerovati u takve priče.
Socotra je dom i nekim od najneobičnijih biljnih vrsta na svijetu. Više od trećine flore ne raste nigdje drugdje na planetu, što otok čini jednim od najizoliranijih i ekološki najposebnijih mjesta. Šume pustinjske ruže, sa svojim nabubrenim bočicama nalik deblima, izgledaju kao skulpture, dok se iznad kamenjara izdižu rijetke, ali elegantne tamjanove šume, podsjetnik da je upravo ovaj otok jedno od najstarijih izvorišta dragocjenog tamjana kojim se trgovalo tisućljećima.
Čak su i plaže drugačije. One najpoznatije, Diksam i Kalansijah, imaju pijesak svjetliji od kreme i more koje prelazi iz tirkizne u duboku safirnu nijansu. Ipak, najneobičniji prizor nije na obali, nego u unutrašnjosti, dramatična visoravan Diksam. Tamo se krajolik naglo lomi u visoke kanjone i stjenovite litice, kao da je otok zaboravio pratiti pravila geologije.

Otok s drugog planeta

Ovdje nema masovnog turizma, nema luksuznih lanaca ni gradske buke. Život teče u ritmu koji je gotovo zaboravljen. Mještani govore sokotranskim jezikom, koji nije razumljiv čak ni arapskim govornicima, a ribari i danas koriste tradicionalne metode lova. Upravo ta izolacija stoljećima je čuvala jedinstvenu prirodu otoka. Zbog toga je Socotra često nazivana »Galapagosom Indijskog oceana«, a UNESCO ju je uvrstio na popis svjetske baštine.
Ipak, ljepota otoka nije samo u biljkama ili krajoliku. Ona je i u neobičnim trenucima koje ne možete predvidjeti: u tišini koja se spušta čim zađe sunce, u zvuku vjetra koji prolazi kroz vapnenačke stijene, u osjećaju da ste zakoračili u svijet koji je istodobno drevan i futuristički. Ako volite mjesta koja bude maštu, Socotra je destinacija koja vas neće ostaviti ravnodušnima.
Možda je zato i najljepši opis otoka jednostavan: Socotra izgleda kao da pripada nekom drugom planetu, ali je zapravo podsjetnik koliko je Zemlja nevjerojatna.
Gorana Koporan