Bila je to klasična sačekuša, onakvu kakvu imamo prilike gledati na filmovima.
Ovim riječima sedamdesetjednogodišnji Lj. Z. opisuje napad trojice mladića na njega i njegovog druga H. R. kada su se 12. studenoga vraćali s građanskog prosvjeda u znak podrške Dijani Hrka. Kako kaže, napad se dogodio ispred njegove kapije, u mraku (ulična rasvjeta, koja inače radi, tada nije funkcionirala) kada su trojica mladića nasrnuli na njih. Lj. Z. kaže da ga je jedna osoba srušila na asfalt i šutirala ga dok je njegov drug prošao gore jer su ga ostala dvojica raskrvavila. Sreća u tom slučaju bila je, kaže, što je u tim trenutcima naišlo dvoje prolaznika, pa su se napadači odmah razbježali.
Napad pred svojom kućom bio je drugi te večeri jer mu je prethodilo nasrnuće jednog mladića, Lj. Z. kaže da ima otprilike 25 godina, preko puta Nove općine neposredno nakon završetka prosvjeda, ali je sretna okolnost bila ta što mu je bicikl poslužio kao neka vrsta štita od mogućih ozbiljnijih posljedica.
Lj. Z. kaže da slučaj nije prijavio policiji, ali je u dogovoru sa svojim drugom angažirao odvjetnika i nastavak priče najvjerojatnije će uslijediti u prostorijama Osnovnog javnog tužiteljstva u Subotici. Za to vrijeme, naravno, i sami su se raspitali o potencijalnim napadačima i došli do spoznaja koje će, moguće, biti od koristi u utvrđivanju činjenica i identiteta počinitelja.
Da je riječ samo o ovom slučaju, vjerojatno bi se mogao okvalificirati kao jedan od izoliranih incidenata u inače »mirnom gradu«, kako ljudi sa strane najčešće opisuju Suboticu. Međutim, večer prije toga subotičku dopisnicu agencije Beta Nataliju Jakovljević i njezinu kolegicu ispred sjedišta Srpske napredne stranke u Subotici okružile su također tri osobe »u crnom«, ne dopuštajući im da fotografiraju skup pristalica ove stranke i zgužvavši joj novinarsku iskaznicu portala Magločistač, za koji primarno radi. O tome što se tjedan dana ranije dogodilo našem sugrađaninu Miroslavu Evetoviću, odnosno fasadi njegove kuće, već smo pisali i javnost za sada nije upoznata kako se istraga odvija. Ako se uopće odvija.
Onaj dio javnosti koji se svakodnevno dobrovoljno mentalno truje Informerom, Pinkom, RTS-om i ostalim razglasima s javnom frekvencijom naravno pojma nema o ovim slučajevima kao što pojma nema niti o mnogo grubljim detaljima koji se ovih dana događaju poglavito u Novom Sadu. Neće na Informeru, Pinku, RTS-u i ostalim razglasima vladajuće stranke vidjeti slike udaranja policijskim štitom osamnaestogodišnjeg mladića koji u slobodno vrijeme donosi nagrade s matematičkih ili natjecanja iz područja fizike; neće iz te reality kanalizacije na svjetlo dana izaći svjedočenja očevidaca o prebijanju djevojaka i žena, kao što u njihovim studijima neće gostovati pravni eksperti koji će javnosti objašnjavati da je privođenje malodobnog sina Milomira Jaćimovića protuzakonito iz više razloga: niti je za to izdan nalog, niti mu je pročitan, niti je imao odvjetnika kada je s njim planiran obavijesni razgovor... Ništa od toga hipnotizirane spužve na Informeru, Pinku, RTS-u i ostalim agitprop razglasima neće saznati kao što im na pamet neće pasti da se zapitaju otkud se jedino kamera Informera našla u trenutcima kada je vijećnik novosadske Skupštine grada Miša Bačulov pušten na slobodu da bi ga istog trenutka sačekala policija i ponovno ga privela.
Subotički slučajevi verbalnih, izravnih tjelesnih ili napada na imovinu dio su šire slike opasne eskalacije nasilja koja se ovih dana valja diljem zemlje, a čiji se epicentar nalazi u Novom Sadu. Ma koliko različiti bili po detaljima, bar dva od navedena tri u dlaku su ista: počinitelji su znali koga, kada i gdje treba napasti ili mu nanijeti štetu. A to onda otvara brojna pitanja, nagađanja i zebnje, od onih je li riječ o individualnim motivima ili pak targetiranju »nepodobnih« sugrađana koji svoje pravo na neslaganje s politikom aktualnog režima dva-tri desetljeća unazad svakodnevno koriste prisustvom na građanskim prosvjedima ili pak kritikom na društvenim mrežama. I to kao primjer ostalima da razmisle o tome vrijedi li svake večeri izlaziti kod Patrije, zviždati i šesnaest minuta šutjeti i pitati se u sebi jesam li ja možda sljedeći?
Neobjašnjiva lakoća farbanja (i postojanja) murala Ratku Mladiću ili pak onom preko puta bivše Tvornice bicikala Partizan odgovor o motivima počinitelja vuče k onom »neko to od gore vidi sve« i onda preko mračnih trojki vuče konce. Stoga su i riječi Lj. Z. da nakon onoga što mu se dogodilo osjeća da mu je sigurnost ugrožena ne samo realno utemeljene, nego nameću i pitanje kako od onih koji ovih dana sladostrasno pjevuše Pošla majka sina da potraži u isto vrijeme tražiti i pravdu. To, u ovakvim okolnostima, jednostavno ne ide.
Z. R.