Tko je mogao, došao je; tko je htio, vidio je: komemorativni skup kakav je 1. studenoga održan u Novom Sadu ovaj grad i ova država još nisu vidjeli. Desetci tisuća ljudi, a po procjenama Arhiva javnih skupova njih oko 110.000, iz svih pravaca Novog Sada slijevalo se ka željezničkom kolodvoru gdje je točno prije godinu dana u 11 sati i 52 minute pala nadstrešnica i odnijela šesnaest života. I to unatoč već viđenom scenariju u ovakvim prilikama: na dan komemoracije obustavljen je sav željeznički i autobusni promet u pravcu Novoga Sada, a da za to nitko od nadležnih nije dao obrazloženje, a kamoli da je za to odgovarao.
Već sama atmosfera iz pravca Klise – a tako je sigurno bilo i iz drugih pravaca – odudarala je od svih dosadašnjih sličnih javnih okupljanja diljem zemlje: nigdje glasnoga razgovora ili pak smijeha, a prodavači bedževa, zastava i ostalih sredstava za prosvjed ovoga su puta na prste jedne ruke mogli izbrojati koliko su prodali truba, zviždaljki ili vuvuzela. U 11,52, kada je počelo šesnaest minuta tišine, jasno su se mogle čuti vrane na drveću, a nakon toga – kada je novosadski zbor Pop Choir Radio započeo pjesmu Cveta trešnja u planini iz filma Dušana Kovačevića Sabirni centar – njihovo oglašavanje zamijenili su jecaji mnogih koji su došli na komemoraciju.
Tko god je bio uvjerio se da se u tolikoj gužvi više kretao onamo kamo ga masa ljudi nosi, a ne kamo (možda) želi. Pa ipak, a to se vrlo brzo jasno vidjelo, najveći dio posjetitelja imao je jedan cilj: doći do ograde kod kolodvora i odati počast nevinim žrtvama za koje do danas nitko nije odgovarao. U tišini i strpljivo veliki broj ljudi čekao je i sat vremena ne bi li došli do srca s imenima žrtava, vijenaca, cvijeća i svijeća, zadržavajući se kratko, taman koliko je i prigodno u ovakvim prilikama.
Osim nezapamćeno dostojanstvene atmosfere za koju su podjednako zaslužni i organizatori i sudionici skupa – a koju je prenijelo mnoštvo svjetskih medija – najupečatljiviji dojam svakako je najava Dijane Hrka da će dan kasnije ispred Skupštine Srbije započeti štrajk glađu do ispunjenja njenog glavnog zahtjeva: odgovora na pitanje tko je odgovoran za smrt njenog sina Stefana?

Svatko neka se pogleda u ogledalo

Umjesto dojmova studenata iz svih dijelova Srbije, kao i sudionika skupa koji su došli sa svih strana, za ovu smo prigodu iskoristili splet sretnih okolnosti i dobru volju dvojice ljudi koji su za ovih godinu dana prosvjeda postali poznati i priznati u javnosti, ljudi čije se i riječi i postupci jednako vrjednuju. Prvi od njih je inženjer geologije Zoran Đajić, koji je prvi javno rekao da je nadstrešnica rekonstruirana i na taj način razotkrio laži bivšeg ministra građevinarstva, prometa i infrastrukture Gorana Vesića, a nedugo zatim i predsjednika Srbije Aleksandra Vučića da na njoj ništa nije rađeno. O dojmovima sa subotnje komemoracije Đajić za Hrvatsku riječ kaže kako je ovaj skup zaokružio ono što se događalo u posljednjih godinu dana.
»Mislim da smo danas stavili točku na sve ono što smo htjeli pokazati režimu Aleksandra Vučića da to što radi nije dobro, da nas ne smije dalje ponižavati i ubijati. I od sutra će svakako shvatiti da to što je radio do sada ne valja i da će morati tražiti neki drugi posao«, rekao je Đajić neposredno nakon skupa.
Na upit je li razočaran zbog šutnje ogromne većine kolega iz struke i činjenice da je prvi i jedan od rijetkih koji se usprotivio zataškavanju istine o nadstrešnici i odgovornosti državnog vrha za to, Đajić kaže:
»Nisam razočaran. Ja sam se čuo s dosta njih i svi su ucijenjeni na određeni način. Jednima je rečeno da ako riječ kažu, dobit će otkaz; drugima je rečeno da će njihova rodbina izgubiti posao, a trećima da imaju djecu i da o tome trebaju voditi računa. Znači, ovaj je režim uspio ucijeniti njih oko sto i nešto koji su radili kao i ja. Oni su računali da će cijela priča nakon pada nadstrešnice biti da na njoj ništa nije rađeno i da njima ništa nije jasno kako je to palo. To je bio potpuno isti scenarij kao poslije Ribnikara i Dubone, računali su da će i ovo zataškati nekim novim lažnim stvarima. Međutim, ‘desio sam se ja’, kao netko tko je radio tamo i tko nije mogao dopustiti da gleda kako jedan čovjek laže šest milijuna ljudi. Bilo je raznih scenarija da me ušutkaju, ali jedina sila koja u ovoj državi postoji i koja u Srbiji održava iole normalan život su novinari iz neovisnih medija koji su objavljivali ono što sam pričao. Da nije bilo njih, ja bih danas bio pod zemljom«.
Građani Srbije su nakon toga, kako kaže, počeli spoznavati istinu, a zatim i željeti pravdu. Što se tiče onih koji i dalje vjeruju jednom čovjeku ili onih koji zbog straha ne smiju ništa reći, Đajić kaže:
»To je njihov problem. Svatko neka se pogleda u ogledalo. Ja sebe nikada više ne bih mogao pogledati u ogledalo da sam šutio poslije te nesreće. Nitko od njih to više neće moći učiniti nakon promjena koje će doći, a svatko tko je odgovoran će od neovisnih sudaca biti osuđen. Nema oprosta! Uvjeren sam u to da će do promjena doći. Pobunu u Srbiji poveli su ljudi s dvadeset i nešto godina, a za pet godina oni će biti na čelu svih institucija i narednih deset oni će vladati državom«.

Ćacilend – pravo lice vlasti

Glumac beogradskog Ateljea 212 Tihomir Stanić, koji je na komemoraciji pročitao ulomak iz drame Hasanaginica Ljubomira Simovića, kaže da je u subotu skup bio veličanstven i da ničemu sličnom nikada nije prisustvovao:
»Na razne načine režim je pokušao opstruirati i omalovažiti ovaj skup, ali u tome nije uspio. Ljudi su došli s raznih strana; stigla su djeca iz Novog Pazara koja su krvavih nogu i riskirajući vlastiti invaliditet prepješačila 400 kilometara. Ja sam, čekajući kod bine svoj nastup, bio toliko potresen da mi je jedina ideja bila da izdržim i da se ne onesvijestim od meni do sada nepoznate siline emocija. Nikada u skorijoj povijesti nismo vidjeli tako dobro organiziran, osmišljen i dostojanstveno realiziran skup«.
Ta energija i jedinstvo, iskazana u subotu u Novom Sadu, nastavljena je i u nedjelju ispred Skupštine Srbije podrškom Dijani Hrka. Ali, u potpuno drugačijoj atmosferi: dok se veliki broj građana okupio u znak podrške majci koja štrajkom glađu traži pravdu za svoga sina, odgovor iz ćacilenda bio je bacanje boca, stolica, topovskih udara i puštanje glasne, »patriotske« muzike. Tihomir Stanić kaže da takav odgovor pokazuje nakazno, pravo lice aktualne vlasti:
»Ja živim blizu Skupštine i to je muzika nevjerojatnih decibela sa zvučnika koji puštaju četničke, ‘rodoljubive’ i tko zna kakve pjesme. Bio sam tamo i vidio sam te ljude koji su se tako demonski izrugivali toj nesretnoj ženi i nama koji smo ju došli podržati. Vidio sam i da su nas fizički pokušali napasti i nije istina ovo što kažu predsjednik i policija da je s naše strane krenuo napad. Te organizirane fašističke falange u ograničenom prostoru, koje predsjednik naziva ‘ostrvom slobode’, su prava slika i ogledalo vlasti. Sreća je što je to sada sve toliko očito, sreća je što preko medija cijeli svijet može vidjeti pravu prirodu ove vlasti koja je svojim udvoričkim odnosom pokušavala prikriti svoj stvarni odnos prema vlastitim građanima. To se najbolje vidjelo u dva dana i dvije noći«.
Raspisivanje izbora, koje nezadovoljni građani sve glasnije traže, najčešće se spominje kao jedini mogući miran rasplet političke krize koja je prepolovila društvo. I Stanić je, kao i Đanić, uvjeren u pobjedu:
»Na izborima on će izgubiti katastrofalno, i to će biti očito. Bit će jasno da je vrijeme nasilja, manipulacije i zla prošlo. Građani se spremaju da budu kontrolori na tim izborima; mnogi ljudi koji su bili neaktivni i koji su čekali rasplet sada su se probudili, i to zahvaljujući studentima. Mislim da su se društveni angažman i solidarnost napokon probudili u ovom uspavanom narodu i da su se stvari definitivno i zauvijek promijenile. Pitanje je tehnologije i vremena kada će do toga doći, ali što kasnije raspišu izbore, to će za ovu vlast rezultati biti katastrofalniji. Strašno je što mladi ljudi moraju proći kroz sve to, da podnose sve te žrtve i suočavaju se s tom količinom zla, ali oni su očito nepokolebljivi i na taj način stvaraju odlučne borce za demokraciju i bolje društvo«.
Zlatko Romić