Aleksej Kišjuhas je sociolog, doktor znanosti i docent na Odsjeku za sociologiju Filozofskog fakulteta u Novom Sadu. Ipak, u javnosti je najpoznatiji kao kolumnist beogradskog Danasa, za kojega već više od desetljeća redovito piše svoju tjednu kolumnu. U tim tekstovima pažljivo analizira brojne probleme našega društva. Kako one vidljive na prvu loptu, tako i one na rubu prešućivanja. Dobitnik je i godišnje nagrade »Stanislav Staša Marinković« za novinarsku hrabrost i posebne domete u istraživačkom i analitičkom novinarstvu za 2016. godinu.
U intervjuu za »Hrvatsku riječ« Kišjuhas govori o pojedinim problemima našega društva u području politike, obrazovanja i znanosti.
HR: Koji su po Vama, u najkraćem, ključni problemi srpskoga društva? Ima li rješenja za njih?
Kao ključni problem srpskog društva istaknuo bih jednu već kroničnu oskudicu modernosti ili modernost slabog kapaciteta i, otuda, relativizaciju i samog procesa modernizacije. Iz te činjenice proistječu ostali neposredni i dobro poznati problemi: siromaštvo, slabe institucije, kulturno zaostajanje, korupcija, partokracija, odsustvo temeljnih društvenih reformi, kao i sveprisutni nacionalizam i povijesni revizionizam. Srpsko društvo se iz petnih žila opire modernizaciji ili je, u najboljem slučaju, promatra kao nužno zlo na putu do nekakvih europskih fondova ili famoznih stranih investicija. Naravno, promjena tradicionalnih, patrijarhalnih i duboko ušančenih navika uopće – što je suština procesa modernizacije – uvijek je nekakva nelagoda. Ali, na ovim prostorima desetljećima nedostaje političko vodstvo koje bi, usprkos toj intimnoj nelagodi građana, naše društvo odistinski i hrabro pokrenulo putem modernizacije. S tim u vezi, na djelu je i jedno pogubno favoriziranje kratkoročnosti na uštrb dugoročnosti, od kupovine diplome umjesto stjecanja znanja, do kupovine glasova umjesto stvarne politike. Ovo je i odlika društva koje odlikuje svojevrsna kultura siromaštva, gdje čovjek brine kako da (politički, kulturno, egzistencijalno) preživi do sutra, umjesto da se posveti dugoročnijim ciljevima. Zato, uostalom, i preživljavamo umjesto da istinski živimo život koji je vrijedan življenja. Rješenje je zato nepokolebljiva modernizacija društva, okretanje Srbije samoj sebi i vlastitom razvoju po dubini. Jedna nova društvena paradigma – bavljenje pitanjem kakva, a ne kolika država, jednom za svagda.
Davor Bašić Palković
Opširnije u tiskanom izdanju
