Mirnu, kasnoljetnu večer 30. kolovoza 1974. u Sonti narušila je strašna vijest s TV Zagreb. Bilo je nešto prije 23 sata. To su bile prve još šture vijesti da je nadomak željezničkog kolodvora (719 m) u Zagrebu iskočio putnički vlak iz tračnica. Bila sam s društvom u našoj legendarnoj kavani Bačka. Zavladao je muk, prestali su neobavezni razgovori, muzika… Nevjerica. Već sljedećih minuta počeli su pristizati naši mještani, željeznički radnici i putnici s kasnog vlaka iz Sombora. Potvrdili su da su na našem kolodvoru otpravnik vlakova i šef kolodvora potvrdili veliku tragediju.
Naravno, popodnevni zaposlenici s kolodvora odmah su znali da je tog popodneva u pravcu Vinkovci – Zagreb otputovalo troje naših mještana. Bio je to bračni par Miloš, Ivan i dvadesetdevetogodišnja Eva, rođena Vodeničar, i dvadesetjednogodišnja Katica Kiš. Svi troje su putovali za Njemačku vraćajući se s godišnjeg odmora provedenog u rodnom selu. Putovali su odvojeno jer su rezervacije bile odvojene s tim da je bračni par imao zajednička mjesta i rezervacije.
Cijelo je selo tijekom te noći pratilo vijesti na radio stanicama i televiziji. Tijekom nadolazećih dana rodbina je dobila obavijesti o stradavanju putnika. Među preživjelima nije bilo Eve i Katice. Nakon što je preživio šok, javio se telefonom Ivan, Evin suprug da ona nije preživjela. Samo načas je izašao u hodnik vlaka i taj moment mu je spasio život.
Ekspresni, putnički vlak prometovao je na relaciji Atena – Beograd – Zagreb – Dortmund. Svih devet putničkih vagona iskočilo je iz tračnica. Lokomotiva je ušla sama na Istočni kolodvor u Zagrebu brzinom od 104 km/h, umjesto 50 km/h. U vlaku je bilo blizu 400 putnika. Smrtno je stradalo i identificirano 167, a 41 putnik je neidentificiran i sahranjen u zajedničkoj grobnici na Mirogoju.
Na fotografiji vidimo sahranu s lijesom u kojemu leži Katica Kiš (1953. – 1974.). Sahranjena je, nakon roditeljske identifikacije u Zagrebu, 4-5 dana nakon nesreće, u Sonti. Tada su Sonćani svoje mrtve nakon bdijenja (konaka) u kući gdje su živjeli, na ramenima nosili na groblje. Za ovakve i slične prilike od širokog značaja svi općinski djelatnici: vatrogasci, putari, bentaroši (čuvari nasipa, odnosno, benta), poljari, poštari, muzičari (pleh muzika), sportaši i dr. oblačili su svoje uniforme i ispraćali pokojne.
Eva Vodeničar (1945. – 1974.) identificirana je nakon nekoliko tjedana. Također je donesena u Sontu i sahranjena 2. rujna iste godine.
Suprug je nastavio živjeti s bolnim uspomenama i nesuvislim pitanjima zašto je nije spasio.
Ta, makar da si je vunom zabiližijo!
Život, veličanstven u svojim ljepotama i neizmjerno tragičan u svojim grozotama.
Ruža Silađev