Svaka obljetnica, otvoreno ili skriveno, krije u sebi i neku simboliku, a kada u njoj sudjeluju i političari ili dužnosnici općenito ona se obavezno izvlači na širi uvid javnosti. Tako je, naravno, bilo i u utorak, 28. listopada, kada je u predvorju Narodnog kazališta obilježena 80. obljetnica odigravanja predstave Matija Gubec Mirka Bogovića (u režiji Branka Špoljara) kao formalne potvrde ranije odluke Predsjedništva Narodne skupštine Autonomne Pokrajine Vojvodine (19. rujna 1945.) o ustanovljenju Hrvatskog narodnog kazališta (i Magyar Népszínháza) u Subotici. Samo što ovoga puta riječi političara i dužnosnika općenito nisu toliko bitne za suštinsku simboliku ovoga čina jer su, i prije nego što su izgovorene, i same poslužile u tu svrhu. Dovoljno je bilo dok su izgovarane izaći van i izvući se iz komemorativno-svečarske atmosfere, osvrnuti se oko sebe, pogledati i poslušati što stvarnost simbolički govori.
I tako... dok su ravnatelj Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata Josip Bako i peti potpredsjednik Pokrajinske vlade Tomislav Žigmanov uspoređivali prošlost i sadašnjost i projicirali ju (sadašnjost) u budućnost, neizostavno u nju (budućnost) ugrađujući i vlastitu ulogu, dotle je stvarnost šutke i bez pompe igrala svoju novu ulogu koju već godinama ima. Lijepo se, naime, na blagajni – odnosno билетарници i jegypénztáru, kako na njoj piše – vidi izostanak hrvatskog jezika i pisma kada je riječ o radnom vremenu, cijenama ulaznica i ostalim generalijama vezanim za predstave. Lijepo se, također, na metar-dva na repertoaru za listopad – odnosno октобар и október, kako stoji – vidi izostanak hrvatskog jezika i pisma o predstavama koje su ovoga mjeseca na programu. Kao što se lijepo, uostalom, iznad toga na više mjesta – u kombinaciji sa srpskim i mađarskim – vidi da ovo zdanje predstavlja (i) Narodno kazalište, kao službeni naziv ove kuće. I to je suštinska simbolika stanja Narodnog kazališta u odnosu na komemorativno-svečarsku atmosferu 28. listopada 1945. i danas. Ali, kako obično vole reći u onim dugačkim top-shop reklamama, »to nije sve«.
Iza ovog grotesknog scenarija, koji na licemjeran način pokazuje odnos osnivača (a samim tim i politike) spram dijela svoje populacije, krije se još jedan sloj njegove naravi, onaj koji dodjeljuje raspodjelu uloga i tajming njihove igre. U tom scenariju, iako pozvan, nije se pojavio ravnatelj Narodnog kazališta Miloš Nikolić. Kao što u istom tom scenariju nije bilo predstavnika Grada Subotica da kao domaćini u gradu u kom žive prije svega pozdrave prisutne i prozbore nešto o kazališnoj povijesti grada u kom je Hrvatsko narodno kazalište u Subotici jedno vrijeme zauzimalo istaknuto mjesto. Umjesto njih, na skupu su se kao obični građani pojavili, recimo glumac Drame na srpskom Vladimir Grbić ili pak bivši predsjednik Upravnog odbora Dječjeg kazališta Zoltán Siflis, koji su tim činom ne samo na najljepši način pokazali svoje ljudsko lice i poštovanje spram dijela svojih sugrađana i njihove kulture nego i spasili čast kuće i struke kojoj pripadaju ili su pripadali. Isto se može reći i o malo višim, a za ovo područje nadležnim razinama vlasti: dok se ministrica kulture Hrvatske Nina Obuljen-Koržinek sjetila da njezini sunarodnjaci u Subotici obilježavaju 80. obljetnicu igranja prve predstave na hrvatskom, za njezinog kolegu iz Srbije Nikolu Selakovića – tamo gdje se sve događalo – 28. listopada bio je tek dan nakon 27., a prije 29.
Simbolika je, dakle, jasna, a glasi kao i do sada: ignoriranje.
Nikakvim drugim riječima do li ignoriranjem vlasti, i to svih njezinih razina, ne može se nazvati niti ono što je spomenuto u ovom tekstu niti ono što još nije. Recimo, inicijativa za (ponovni) osnutak Drame na hrvatskom Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata, Hrvatskog nacionalnog vijeća i Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini, a na temelju elaborata kojega je još prije dvije godine izradila i javnosti predočila profesorica književnosti i srpskog jezika Nevena Baštovanović. Taj je elaborat, kao što je poznato, predan i gradskim i pokrajinskim tijelima, ali konkretnih odgovora za sada nema.
I što sada, nakon prigodničarskih riječi i čekanja na 81. obljetnicu igranja prve predstave na hrvatskom u Narodnom kazalištu preostaje? Odgovore, i to iz prve ruke, mogu dati i Tomislav Žigmanov i Nevena Baštovanović i još nekoliko njih koji se nalaze u tijelima pokrajinskih ili republičkih vlasti. Prvi kao dugogodišnji sudionik u najvišim strukturama gdje se odluke donose, druga kao pomoćnica tajnika za kulturu u Pokrajinskoj vladi, a (malobrojni) ostali iz redova hrvatske manjine svojim iskustvom ili utjecajem.
Ako ga imaju. Simbolično je svakako jer se lobiranje odvija unutar dijela šireg kruga kojemu i sami pripadaju.
Z. R.