Razmišljamo li nekad kako li je bilo širiti kršćanstvo po svijetu, koliko su hrabrosti i ustrajnosti imali pojedinci koji su konkretno izvršavali Isusov nalog? Koja li je milost što smo rođeni kao kršćani, u kršćanskim obiteljima, da smo u vjeri odgajani. To jest velika milost, ali i velika odgovornost. Čitali smo, slušali, a često i na televiziji gledali kako su prvi kršćani trpjeli za Evanđelje, koju su cijenu platili za vjernost Kristu. Sigurno smo se nekad zapitali što bismo mi učinili da smo živjeli u to vrijeme, bismo li ostali vjerni ili bismo pod pritiskom zatajili Isusa. Lako je govoriti o drugima, o prošlim vremenima, svjedočanstvo je potrebno danas, u ovim okolnostima u ovoj sredini. Na to nas Božja riječ i ove nedjelje podsjeća, kao i mučeničko svjedočanstvo sv. Dimitrija Srijemskog kojega se Crkva spominje baš ove nedjelje.
Pavlov boj
Pavao u pismu Timoteju piše: »Dobar sam boj bio, trku završio, vjeru sačuvao« (2 Tim 4,7). Da je uistinu tako svjedoče njegova djela. Pavla se spominjemo kao najvećeg misionara u povijesti Crkve, onog koji je Evanđelje pronio kroz čitav tada poznati svijet, koji se prvi usudio propovijedati poganima. Po tim njegovim djelima spominjemo ga i slavimo i danas, ali rijetko razmišljamo što je morao pretrpjeti da bi ostao upamćen i čašćen kao prvi misionar koji je raširio Evanđelje sve do Rima. Nije to išlo tako glatko, doživio je i brojne neuspjehe, istrpio poruge, stalno progonjen, zatvaran i na kraju i pogubljen zbog svoje vjere, koju nije držao za sebe, kao nešto privatno, samo njegovo, nego je želio da i drugi upoznaju Spasitelja i tako u konačnici uživaju u Božjem kraljevstvu. Cijena toga bila je prolijevanje krvi. Ali pred kraj svojega života zato je mogao reći da je bio dobar boj i da je vjeru sačuvao.
Bitka za vjeru nije samo sačuvati svoju, nego je i posvjedočiti drugima. Iako su mnogi kršteni, svijet nije kršćanski, ponovno je potrebno naviještati Evanđelje. A navještaj je slojevit, moraju ga činiti i riječi i djela, cijeli naš život mora svijetu pokazati da pripadamo Kristu, ali i da želimo da ga drugi susretnu. To je pravi boj, jer neće svi prihvatiti Radosnu vijest. I ne samo da će je odbaciti, nego će nas ismijati. Ali, ako nema poteškoća, onda nema boja. A u boju za vjeru treba se izboriti i da drugi povjeruju i da naša vjera ne posustane, nego se još više učvrsti.
Snaga od Gospodina
Ove nedjelje svoj dobar boj za vjeru svjedoči i mučenik sv. Dimitrije Srijemski. Kao đakon biskupa Ireneja pogubljen je za vrijeme Dioklecijanovih progona. To su najstrašniji progoni koje su kršćani doživjeli, to je bila i najteža kušnja vjere. No mnogi su ostali vjerni Kristu, te tako prolijevanjem krvi dali svjedočanstvo. Njihova krv bila je sjeme novih kršćana, jer se pred takvim svjedočanstvom ne može ostati ravnodušan. Ni mi danas nismo ravnodušni čitajući životopise mučenika, slušajući o njihovim žrtvama za Krista.
I dok slavimo sv. Dimitrija, spominjući se njegove čvrste vjere, koju ni smrtna opasnost nije poljuljala, možemo se zapitati koliko je naša vjera čvrsta, može li način na koji je živim biti svjedočanstvo koje će na nekog ostaviti takav dojam da se poželi približiti Kristu.
Tko vjeruje, nema strah od odbacivanja, od neuspjeha od svega onoga što bi ga moglo snaći radi vjere i svjedočanstva, jer, kao i Pavao, zna da je Gospodin uz njega, da će dati potrebnu snagu i u konačnici vječnu nagradu: »Izbavit će me Gospodin od svakoga zla djela i spasiti za svoje nebesko kraljevstvo« (2 Tim 3,18a).
