Koliko ste puta poželjeli da oko vas samo na tren zavlada tišina i jeste li ikada razmislili koliko strašna ona može biti. Moja promišljanja na ovu temu vode nas na ovotjedno putovanje u tišinu.
Na svijetu postoji nekoliko mjesta gdje tišina nije samo stanje, već gotovo fizičko iskustvo. To su takozvane gluhe sobe, prostori u kojima se zvuk gubi do te mjere da prestaje postojati. U njima nema jeke, nema šuma, nema ničega osim sebe. I upravo tu počinje njihova čar, ali i nelagoda koju izazivaju.
Gluha soba osmišljena je tako da u potpunosti upije zvučne valove. Zidovi, strop i pod obloženi su gustim slojevima klinastih panela od posebne pjene ili fiberglasa koji sprječavaju refleksiju zvuka. Kada se vrata zatvore, sve što proizvedeš, korak, udah, šum tkanine, jednostavno nestaje. Ove sobe ne odjekuju. Zvuk se ne vraća.
Upravo zato se koriste u istraživanjima akustike, za testiranje mikrofona, zvučnika, pa čak i u medicinske svrhe kada je potrebno mjeriti koliko je ljudsko uho osjetljivo na različite frekvencije.
Ideja o potpunoj zvučnoj izolaciji javila se sredinom 20. stoljeća, u doba kada su NASA i istraživačke institucije tražile načine da prouče kako ljudi reagiraju u uvjetima sličnim svemirskoj tišini. Kasnije su industrije poput audio-tehnologije i automobilske industrije preuzele koncept kako bi testirale proizvode bez ikakvih vanjskih smetnji.
No, gluhe sobe vrlo su brzo počele zanimati i psihologe jer ono što se događa u ljudskom umu kad nestane zvuk daleko je od običnog eksperimenta.
Kad tišina postane preglasna
U gluhim sobama mozak ostaje bez orijentira. Nema šuma ventilacije, prometa, ni vlastite jeke. I tada počinjemo slušati, sebe.
Ljudi u tim prostorima čuju otkucaje svog srca, šum krvi kroz vene, rad crijeva, pa čak i pucketanje zglobova. Nekima to izaziva paniku, drugima fascinaciju. Mnogi opisuju osjećaj kao »unutarnju oluju«, ne zato što nešto čuju, nego zato što im mozak pokušava nadoknaditi odsutnost zvuka stvarajući imaginarne tonove. Zato većina posjetitelja ne izdrži duže od nekoliko minuta.
Najtiša soba na svijetu
Najpoznatija gluha soba dugo se nalazila u Orfield Laboratories u Minneapolisu, u američkoj saveznoj državi Minnesoti. Zabilježila je razinu buke od -9,4 decibela, što znači da je tiša od ljudskog praga sluha.
No, 2015. godine Microsoftova komora u Redmondu, Washington, preuzela je rekord s nevjerojatnih –20,6 decibela, upisanih i u Guinnessovu knjigu rekorda.
Tamo se, doslovno, čuje zvuk vlastitih misli. Ove komore koriste se za testiranje osjetljivih mikrofona i zvučnih sustava, ali za posjetitelje ostaju zatvorene jer preduga izloženost takvoj tišini može izazvati vrtoglavicu, dezorijentaciju pa čak i lagane halucinacije.
Tišina koja nas podsjeća na nas same
Iako su stvorene iz tehničkih razloga, gluhe sobe imaju i simboličnu dimenziju. U svijetu prepunom buke one su podsjetnik koliko je tišina moćna i koliko teško je podnosimo.
Ironično, ono što je čovjek stvorio da bi izbjegao buku pokazalo je koliko mu je buka zapravo potrebna da bi se osjećao živim.
Najduže što je jedan čovjek izdržao u gluhoj sobi iznosi oko 45 minuta. Dogodilo se to upravo u laboratoriju Orfield u Minnesoti, a eksperiment je prekinut kada je dobrovoljac počeo osjećati vrtoglavicu i gubitak orijentacije. Kasnije je izjavio da mu je »vlastito tijelo postalo preglasno« i da je imao osjećaj kao da lebdi.
Upravo ta granica, trenutak kada potpuna tišina postaje previše, podsjeća nas da čovjek nije stvoren za apsolutnu tišinu.
Na kraju, možda je najveća istina o gluhoj sobi ta da nas uči slušati svijet, upravo zato što ga na trenutak utiša.
Ima li hrabrih?
Gorana Koporan
