Gyerekek, mi ez? Én ezt nem értem.
Ako niste razumjeli ove dvije rečenice, onda ste ih razumjeli upravo onako kako je vremešni Subotičanin razumio pismo-opomenu koje mu je zbog neizmirenih dugovanja uputilo Javno komunalno poduzeće Dimnjačar. Jer – što zbog okruženja s kojim najčešće komunicira, a još i više zbog obrazovanja – čovjek ćirilicu jednostavno ne zna čitati, pa je pomoć potražio od svojih mlađih članova obitelji da mu razjasne o čemu je zapravo riječ.
Nije ovdje tema je li Dimnjačar u pravu ili nije kada je riječ o sadržini pisma-opomene (u pravu je), nije čak niti sam Dimnjačar, jer na takve ćete slučajeve naletjeti i kada je riječ o mnogim drugim javnim komunalnim poduzećima u Subotici. Evo, pogledajte samo račun JKP-a Čistoća i zelenilo, pa ćete vidjeti nemušti miks pisama i jezika u kojem je (ako je obračunska služba korektno odradila svoj posao) najrazumljiviji dio koji je napisan arapskim brojkama. Ili pak pročitajte (ako znate mađarski) ili zamolite nekoga da vam prevede tekst sa sajta Szabad Magyar Szóa u kojem jedna naša sugrađanka s javnošću dijeli svoje iskustvo oko komunikacije na mađarskom u Trans-jugu (ex Subotica-trans), gdje joj se jasno stavlja do znanja da treba govoriti srpski jer u tom poduzeću mađarski jezik nitko ne govori!
Navedeni primjeri samo su svakodnevna površina jednog mnogo dubljeg problema na kojem aktualno rukovodstvo lokalne samouprave sustavno, i vrlo uspješno, radi da bude još veći. Riječ je, naravno, o Statutu grada Subotice i njegovoj provedbi u praksi kada je riječ o uporabi službenih jezika (i govora) na njegovom teritoriju. Da biste se uvjerili u ispravnost tvrdnje da lokalna samouprava sustavno, i vrlo uspješno, radi na kršenju Statuta kojega je sama donijela, dovoljno je da odete na njene službene mrežne stranice. Tamo ćete, ako pažljivo pobrojite, naići na šesnaest institucija koje se podvode pod pojam »javna poduzeća«. A javna poduzeća su pod ingerencijom lokalne samouprave, jer im je Grad osnivač, i kao takva u istoj su obvezi provoditi Statut i u dijelu koji se odnosi na službenu uporabu jezika (i govora). Ako još malo bolje promotrite, primijetit ćete da je na istim stranicama JKP Subotica-trans i dalje živo poduzeće, odnosno da Trans-jug službeno ne postoji jer Grad nije ažurirao svoju mrežnu stranicu još od doba vlasničke transformacije. Ali, nije ni to tema.
Tema je zapravo sljedeći korak. Odete li na svaku od šesnaest mrežnih stranica javnih (komunalnih) poduzeća, naići ćete na mozaik od tisuću boja koji na najbolji način oslikava jedan opći nemar, lijenost i neodgovornost koji se mogu sažeti u jednu odomaćenu tursku inačicu – javašluk! I to s opasnim primjesama namjernog kršenja Statuta grada Subotice. Eto, primjerice, odete li na mrežne stranice spomenutog Dimnjačara, o njihovim generalijama kakve su, primjerice, »aktualno«, »javne nabave«, »izvješća i dokumenti«, »pravilnici«, »o nama« i »kontakt« naići ćete samo na srpske ćirilične tekstove koje će vremešni Subotičanin s početka teksta preskočiti jer ih razumije isto koliko i gruzijsko pismo mhedruli. Tražite li, pak, hrvatski tražite ga što prije i obavezno fotografirajte, jer kako su stvari sa službenim stranicama javnih (komunalnih) poduzeća krenule nije nemoguće da vam upravo fotografije posluže ničemu drugom do li za uspomenu i dugo sjećanje, odnosno kao nadgrobni spomenici Hrvata u Mađarskoj. Ako nemate sreće, naići ćete, recimo, na sajt Suboticaplina na kojem se, osim na srpskom, posjetitelju mogućnost o poslovanju nudi i na mađarskom i engleskom (!) jeziku. U boljem slučaju, kao što je to primjer JKP-a Čistoća i zelenilo, osim na srpskom, naletjet ćete i na informacije na mađarskom i na »latinici«. Koje su opet na spskom. Želite li baš-baš istjerati Statut na konac, potražite mrežne stranice... samo da vidimo... aaa, da: JKP-a Pogrebno. Ili pak Stadiona. Ili Subotičke toplane...
Eto, nije da ih nema. Samo – baš kao i da je riječ o istraživanju u nekom bečkom arhivu o razvoju pekarstva u Subotici s kraja XVIII. i početka XIX. stoljeća – treba malo više strpljenja, a to znači i vremena.
A to, da se ne lažemo, znači da je aktualnom rukovodstvu lokalne samouprave do svojih građana kojima većinski nije i materinski stalo koliko i dobra volja vremešnog Subotičanina s početka teksta da nauči ćirilicu. Ma koliko u osnovi bila ista, razlika je ipak ogromna: prvi je čovjek bez ikakvih ambicija da drugima soli pamet o poštovanju prava nacionalnih manjina i njihovoj provedbi, a lokalna samouprava upravo taj verbalni arsenal cinično koristi kada god joj se za to ukaže prilika. A u međuvremenu ukida i ono što je postojalo, o čemu najbolje svjedoče i navedeni praktični primjeri i oni s mrežnih stranica njezinih javnih (komunalnih) poduzeća.
Z. R.