Tijekom života vjernik prolazi kroz različite situacije u kojima može posvjedočiti svoju vjeru i kršćansku pripadnost. Nekada su to radosne prilike, kada, okruženi drugim vjernicima, s ponosom ističemo kako smo i mi Kristovi. No, živimo u sredini u kojoj češće nailazimo na situacije kada se baš i ne bismo željeli isticati kao vjernici, kao katolici, pa tu činjenicu želimo zadržati u privatnosti. Ponekad smo toliko opterećeni time što smo po svojoj vjeri drukčiji od ostatka društva, pa je odbacujemo kako bismo se bolje uklopili. Ipak, kada dođu teške životne situacije, u kojima nam samo Bog može pomoći, onda ga se sjetimo, te molimo pomoć. A kako Krist gleda na ta naša vjerska lutanja i nepostojanost u vjeri, otkriva nam Sveto pismo.
Vjerska postojanost
Pavao je pisao poslanice različitim kršćanskim zajednicama, kako bi ih učvrstio u vjeri, opomenuo i pomogao im da ostanu na pravom putu. Izazovi s kojima su se susretale zajednice prvoga stoljeća, koliko god se zbog vremenske udaljenosti čine drukčiji nego današnji, ipak su vrlo slični svim onim problemima na koje vjernici i danas nailaze. Zato moćne Pavlove riječi, koje je uputio Timoteju, i danas nose jednako snažnu poruku, na koju ne smijemo ostati ravnodušni: »Vjerodostojna je riječ: Ako s njime umrijesmo, s njime ćemo i živjeti. Ako ustrajemo, s njime ćemo i kraljevati. Ako ga zaniječemo, i on će zanijekati nas. Ako ne budemo vjerni, on vjeran ostaje. Ta ne može sebe zanijekati!« (2Tim 1,11-13).
Krist je vjeran svojoj riječi, on drži do onoga što nam je obećao i što od nas traži. Sva su njegova djela i riječi koje nam je uputio prožeta vječnom ljubavlju kojom nas ljubi, radi koje je bio spreman umrijeti na križu. No, ljubav treba biti obostrana, kao i vjernost. Tako vjernik treba živjeti prema Kristovoj riječi, jer je to jedini način da pokaže da mu je Gospodin važan, da ga ljubi. Ljubav podrazumijeva žrtvu, pa se tako i mi u nekim situacijama trebamo žrtvovati za Gospodina, posvjedočiti svoju pripadnost njemu bez obzira na posljedice. Jer, tko se za Krista žrtvuje, čeka ga radost u vječnosti, Gospodin će ga za žrtvu nagraditi. Upravo s tim uvjerenjem prvi su kršćani odlazili u smrt za Krista, a Crkva ih je od samog početka častila kao svete. Koliko su naše žrtve za Krista male u usporedbi sa žrtvama kršćana Pavlova vremena, a ipak ne želimo ih podnijeti. No, ako zaniječemo Gospodina, zanijekat će i on nas. Ali, ako ustrajemo i vjerni ostanemo, čeka nas vječna nagrada. Pa zar vrijedi ugroziti vječnost zbog trenutnih okolnosti, zbog toga da se uklopimo u sredinu, zbog nekih sitnih problema? Vječnost se postiže upravo time da samo drukčiji od svijeta, da želimo trpjeti za Isusa, da se ne stidimo pripadnosti Crkvi, već da smo ponosni što smo Kristovi.
Vjera će nas spasiti
Evanđelje govori ove nedjelje o deset gubavaca, koje je Isus ozdravio, ali se samo jedan, i to tuđinac, vratio zahvaliti se (usp. Lk 17,11-19). Kad smo u potrebi i mi, poput ovih gubavaca, molimo smilovanje, naše molitve postaju žarke i ustrajne. A kada je sve dobro, jesmo li onda uz Gospodina? Sve što imamo, svi naši uspjesi, sve ono na što smo ponosni i zbog čega smo sretni, sve je to dar od Boga. Ali, sjetimo li se zahvaljivati? Čak i kad je teško, imamo razlog zahvaliti mu, zahvaliti mu za križ koji nam je dao i za snagu da taj križ iznesemo do kraja. Zahvalnost je odraz našeg povjerenja. Znak je naše ljubavi prema Spasitelju raspetome i uskrslom, znak je naše vjere, po kojoj ćemo biti spašeni.
