Puštanje u promet svake nove prometne linije svakoga bi normalnog čovjeka trebalo obradovati, a napose kada je riječ o tako važnoj relaciji kao što je to između Subotice i Beograda. Ovo tim više kada se ima na umu da je ne tako davno na istoj relaciji prometovao poslovni vlak kojim se do odredišta na jugu, odnosno sjeveru, stizalo za nepunih dva sata pri čemu su se putnici za sve to vrijeme osjećali kao u avionu: komforna sjedala, diskretna glazba, ljubazne »stjuardese«... Ako je sve proteklo u redu, od prije dva dana sličan ugođaj imali su i putnici koji su se na put do glavnoga grada ili do sjevera države odlučili ići vlakom.
Ali, osim samog puštanja pruge u promet, sve drugo daleko je od vremena kada je na željezničkoj stanici u Subotici i oko nje sve bilo normalno. Oni s pamćenjem dužim od ćacija ili zlatne ribice sjetit će se da je ista osoba istim povodom boravila u Subotici prije godinu dana, a kao razlog da kolovor tada ne bude otvoren navela da na njemu nedostaju natpisi na mađarskom, ujedno zaboravivši da ih nema ni na hrvatskom (kao ni danas) iako mu je ministar za ljudska i manjinska prava bio upravo iz ovoga grada, i to iz redova hrvatske zajednice. U međuvremenu pala je nadstrešnica na kolodvoru u Novom Sadu i od tada se izdogađalo toliko toga da su vijesti o pet nesigurnih željezničkih postaja na trasi Subotica – Beograd u javnosti imale snagu i značaj vremenske prognoze.
Putnici, za Segedin primjerice, za to su vrijeme kroz pothodnik stizali do četvrtog kolosijeka i vlastitim očima uvjeravali se u to kakva je kvaliteta izvedenih radova. Napose u kišne dane kada je za prolaz pothodnikom najbolje bilo skinuti obuću da se ne bi smočila. Ni dizalo, kažu svjedoci, nije bilo ništa bolje: za suhog i sunčanog vremena radilo je besprijekorno, ali čim je na njega pala koja kap kiše počelo je otkazivati svoju memoriranu poslušnost. Bez prevelike priče, a kamoli objašnjenja, putnici koji idu u Segedin odnedavno vlak čekaju na prvom kolosijeku. Neslužbeno, »preseljenje« je urađeno iz sigurnosnih razloga. I sve to javnost podnosi kao da je posve normalno: tupo i šutke.
Na isti način, kao da je upravo to normalno, odvija se i sve ostalo što je vezano za kolodvor u Subotici i željeznički promet na njemu. Putnici su se navikli na to da vozne karte kupuju na blagajni nekakvog kontejnera ispred kolodvora i da im informacije o malobrojnim dolascima i odlascima vlakova ovise o informiranosti ili dobroj volji onoga od koga ih kupuju. Sve na kolodvoru zapravo podsjeća na neku nadrealnu, postapokaliptičnu sliku ili na sliku opustošenog grada iz starih dobrih vesterna: nema razglasa s kog se čuje na koji peron vlak stiže ili s kog polazi, ili pak kasni; pogled na kolodvorsku zgradu budi sjećanja na neka ranija vremena kada je njena čekaonica bila prepuna ljudi i njihovih stvari, kada je imala svoj restoran, kioske, toalet i sve ono što se može vidjeti na željezničkim kolodvorima diljem svijeta. Osim kod nas. Umjesto toga, putnicima je ostavljena mogućnost da vrijeme provode na pustom peronu, a ako vlak malo i kasni da se prije toga dobro najedu i slojevito obuku, a tamo gdje i car ide pješice obave na vrijeme i kod kuće. Ako malo bolje pogledate, vidjet ćete da su čak i satovi na peronima stali. Valjda kao simbolični svjedoci toga što se i kako se radi(lo).
I na koncu, najnadrealnija slika: Božanski, okružen svojom i lokalnom svitom, ispred rubnog dijela kolodvora ljudima istjeranim sa svojih radnih mjesta ili onima hipnotiziranima Informerom i Pinkom drži slovo o kvaliteti urađenog, modernim vremenima i prosperitetu. A sâm, ni on niti bilo tko drugi, ne smije niti na peron niti u zgradu. Slika baš poput one od prije osam dana u Bačkoj Topoli: nogometaši Maccabija i Dinama jure tamo-vamo na praznom stadionu, jer je publici iz sigurnosnih razloga zabranjeno da tome svjedoče. Umjesto toga, tu vam je prostor ispred kolodvora na kom se isto tako može navijati. »Aco, Srbine« i »Živela Srbija«. Isto je.
A negdje u vlaku, kao vrhunac nadrealnog, kamere sluganjskih mu medija bilježe sjetu Božanskog: nedostaju mu anđeli u ljudskom liku: Goran Vesić i Tomislav Momirović. Ništa zašto su tamo gdje jesu, snose li makar malo odgovornosti za opisanu sliku željezničkog kolodvora u Subotici, pa duž cijele trase sve do Prokopa u Beogradu. Istom prilikom niti riječ o tome nedostaje li mu šesnaest osoba koje su 1. studenoga prošle godine u nanosekundi izbrisane iz knjige živih. Niti o tome kako li se osjećaju njihovi najbliži kada ga gledaju i slušaju.
Z. R.