Zastupnica u Hrvatskom saboru Jasna Vojnić govorila je 26. rujna u Saboru o stradanju Hrvata u Srijemu prije 30 godina te ukazala na situaciju u kojoj se oni danas nalaze.
Svoj govor započela je najavom događaja koji će organizirati Zajednica protjeranih Hrvata Srijema, Bačke i Banata na Mirogoju, gdje će se zajednički prisjetiti najvećeg progona Hrvata iz Srijema.
»Prisjetit ćemo se onih dana kada su čitave obitelji, u strahu i bez ikakve zaštite, bile prisiljene napustiti svoje domove u Vojvodini«, rekla je Vojnić i podsjetila kako je sve započelo:
»Od svibnja 1992., kada je Vojislav Šešelj na trgu u Hrtkovcima poimence prozvao Hrvate koji ‘te noći trebaju iseliti’, pa do kraja devedesetih iz Vojvodine se iselilo 40 tisuća Hrvata, a 25 ih je ubijeno ili nestalo bez traga. Prisjetimo se tih strašnih dana – kada su Hrvati u Srijemu dobivali prijeteće ceduljice na vrata, kada su telefoni zvonili noću s porukama: ‘Selite se dok je vrijeme’, ‘Ovo više nije vaše mjesto’, ‘Bolje da sami odete nego da mi dođemo po vas’ i sličnim prijetnjama. Kada su eksplozivne naprave bacane ispred kuća, a ljudi odvođeni i nestajali bez traga. Kada su cijela sela i ulice ostajali prazni, a obitelji su u jednom danu, s vrećicom u ruci, morale napustiti svoje domove«.
Hrtkovci su, istaknula je Vojnić, postali simbol svih tih događaja – mjesta u kojem je u svibnju 1992. godine Vojislav Šešelj na trgu, pred masom, prozvao poimence sve one koji se te noći moraju iseliti.
Govoreći o današnjoj situaciji, Vojnić je upozorila da se, tri desetljeća kasnije, još uvijek ne nazire institucionalno priznanje zločina niti pijetet prema žrtvama.
»Danas, 30 godina kasnije, u tim istim Hrtkovcima – mjesto sjećanja još ne postoji. Ali postoji Kuća Vojislava Šešelja. Kuća u kojoj je prije samo deset dana Šešelj organizirao dernek – veliko veselje koje je za cilj imalo da se devedesete nikada ne zaborave i da strah nikada ne napusti domove Hrtkovčana«, rekla je i jasno osudila takve događaje:
»Umjesto priznanja – poricanje. Umjesto pijeteta – ismijavanje. Umjesto pomirenja – produljavanje trauma. Poruka je jasna: ‘Ne samo da smo vas istjerali, nego ćemo se tomu i naslađivati’«, kazala je.
Posebno je zabrinjavajuće, prema njezinoj ocjeni, to što je ovakav događaj prenosila Televizija Informer, »dajući toj poruci i medijski legitimitet«.
Osim toga, večer prije događaja dogodio se niz provala, uključujući i onu u kuću župnika u Hrtkovcima, što je Vojnić protumačila kao mogući oblik zastrašivanja:
»Možda slučajno, a možda baš s namjerom – da strah ni slučajno ne zaobiđe niti jednu kuću. Tako se i danas, tri desetljeća nakon svega, strah i dalje koristi kao oružje. Žrtve i njihove obitelji, umjesto pijeteta, istraga, procesuiranih slučajeva, isprika – i dalje dobivaju samo nastavak agonije«.
Vojnić je zaključila svoje obraćanje pozivom na priznavanje prošlosti i poštovanje prema žrtvama, izrazivši nadu da će Srbija to jednog dana i učiniti:
»I zato, još jednom koristimo ovu govornicu da jasno kažemo: država koja želi graditi budućnost mora imati snage priznati prošlost – kao što je to Hrvatska učinila. Mora jasno reći: zločin se ne slavi, žrtva se poštuje! Vjerujem da će i za Srbiju jednom doći to vrijeme. Da će i u Hrtkovcima postojati mjesto sjećanja. Da će sazreti svijest kako se prošlost više ne smije skrivati niti izvrćati. Jer tek tada ćemo je moći otpustiti – ne u zaborav, nego u mir!
A do tada, ne smijemo se umoriti od ponavljanja: Hrtkovci nisu samo priča jedne noći, nego rana cijelog jednog naroda. Naša je dužnost da ta rana, i u Srbiji i u Hrvatskoj, postane opomena – a ne trajna bol«.
M. V. R.