Bereški Šokci – Kroz arhivske izvore od XVI do XX veka naziv je knjige Milana Stepanovića, koja je u subotu, 20. rujna, predstavljena u Beregu. Objavljivanje knjige omogućio je Zvonimir Himelreich, koji je po majci Berežac iz obitelji Gorjanac.
Na više od 350 stranica u knjizi je dan pregled povijesti Berega od srednjeg vijeka do početka XX. i popis bereških obitelji.
»Namjera nam je bila da osim opće povijesti sela i njegovog stanovništva, predstavimo i najstariju građu o bereškim šokačkim obiteljima, od kojih većina i danas ima svoje potomke u selu, Somboru i drugim mjestima. Ta građa obuhvaća razdoblje od 1714. do 1907. godine i na osnovu nje možemo rekonstruirati stariju prošlost svake pojedinačne obitelji i izvan crkvenih matičnih knjiga iz kojih se može oblikovati uglavnom samo rodoslov«, navodi autor Milan Stepanović.
Prema riječima Zvonimira Himelreicha, knjiga je svjedočanstvo o specifičnosti života na panonskim prostorima kako bi se od zaborava sačuvalo sjećanje na mali, ali autentični šokački svijet. 
»Knjiga je naš pokušaj da se na jedan zaokružen način, zasnovan na znanstvenoistraživačkom pristupu i izučavanju arhivskih izvora ispriča prošlost Berega i njegovih obitelji, kao sela čije je postojanje kroz povijest obilježila šokačka subetnička skupina, sa svojim prepoznatljivim identitetskim obilježjima, kao što su govor, običaji, nošnja. Osim toga, to je naš mali dug prema precima od kojih potječemo, u mom slučaju, to podrijetlo blisko je vezano za bereške Gorjance, Tomaševe, Tubićeve i Lukačeve. Kroz proces istraživanja prošlosti tražili smo i odgovore na pitanja o načinu života, materijalnom stanju i svakodnevici naših predaka, čime smo popunjavali praznine povijesnih nepoznanica. Time nije zadovoljena samo naša puka znatiželja, već je sačuvan i važan fragment kulturnog naslijeđa i identiteta, čime smo ispunili dio svoje odgovornosti prema potomcima«, navodi  Himelreich. 
Kako se u knjizi navodi, na prostoru današnjeg Berega katoličko stanovništvo, kasnije nazvano šokačkim imenom, pojavljuje se polovicom XVI. stoljeća. Sve do formiranja suvremenih nacija u XIX. stoljeću nacionalno osjećanje bereških Šokaca bilo je slično kao i kod Bunjevaca, kako piše Stepanović, pretežno ograničeno na usku subetničku skupinu kojoj su pripadali. Tek početkom XX. stoljeća bereški Šokci prihvatili su »hrvatsko nacionalno osjećanje«.
Zanimljiv je i podatak o broju stanovnika. Bereg je 1803. godine imao 1.628 stanovnika, 1872. godine 2.585., a na posljednjem ugarskom popisu iz 1900. godine 2.824 stanovnika.
Poglavlje o prezimenima bereških obitelji otvara prezime Aljmašac, koje se krajem XVII. i početkom XVIII. stoljeća bilježi u  Baranji, a prvi puta u Beregu spominje 1751. godine. Prema popisu iz 2002. godine s prezimenom Aljmašac tri su stanovnika Berega i tri Monoštora. Slijede zatim prezimena Andričin, Balatinac, Balažev, Banov, Bartulin, Benić, Blažetin, Čatalinac, Daražac, Dekić, Derventić, Filaković, Filipov, Gorjanac, Govedar, Grgin, Horvat Blažinkov, Ikotić, Ilić, Ivošev, Ižipac, Jakšić, Jelić, Jozić, Katačić, Kolar, Kovač, Krizmanić, Lerić, Lovrenov, Lukačev, Lukić, Martinović, Matanov, Matin, Matiz, Matošev, Mijin, Mrvičin, Nikolin, Opančar, Pavlov, Periškić, Petrešev, Pivar, Prakatur, Prodan, Radičev, Rica, Senćanin, Sitarica, Srimac, Stipankov, Sudar, Šimić, Tadianov, Terzić, Tomašev, Tubić, Tucakov, Velin, Vodeničar i Vorgić.
U pripremi knjige korištena je arhivska građa, literatura i stari tisak. Knjiga je pisana na srpskom jeziku. 
Z. V.