Suvremeni vjernik olako shvaća nasljedovanje Krista. Svi smo kršteni, svi smo kršćani. Povremeno dođemo u crkvu, prigodno, kada je najljepše i najsvečanije. Tako je i sa sakramentima, kada je vrijeme ili kada je potreba. Držimo da je lako i jednostavno biti Kristov učenik, zato se mnogo time i ne bavimo. Svatko ima neke svoje ustaljene forme obdržavanja vjerskih propisa i smatra kako je to dovoljno. A ako se nekad netko i počne propitivati je li uistinu dobar kršćanin, dolazi odgovor: »Ima i gorih od mene«. Isus ne voli osrednjost, neko djelomično nasljedovanje ili samo izvanjsko, bez pristajanja srca. U tome je uvijek bio strog. Tražio je sve ili ništa. Zato su za njegov govor govorili da je tvrda besjeda, tko je može slušati. Tvrda je, jer nema popuštanja, podilaženja, nego se zna što se točno od vjernika očekuje. I nije to bilo samo tako s Isusovim suvremenicima. I danas nas Isusov govor često začudi, čini nam se kao tvrda besjeda, pitamo se tko to tako može, ni je li ovo kako mi živimo sasvim dovoljno i u redu. I znamo da nije dovoljno, znamo da smo mnogo puta kao vjernici zatajili, Isusa iznevjerili i napustili, a znamo da smo ga u teškoćama svoga života molili da bude uz nas. Zato ne zatvarajmo uši, pogotovo srce, pred njegovim riječima. Ako nas šokiraju i čine se kao nemogući zahtjevi, zastanimo pred njima, oslušnimo u dubini srca što nam Isus time poručuje.
Ostaviti sve
Baš ove nedjelje Isus govori riječi koje izazivaju nevjericu: »Dođe li tko k meni, a ne mrzi svog oca i majku, ženu i djecu, braću i sestre, pa i sam svoj život, ne može biti moj učenik!« (Lk 14,26). Što je sad ovo? Isus, koji uvijek govori o ljubavi, koji traži da ljubimo i neprijatelje, sad traži da mrzimo i to najrođenije. Ne, nije u pitanju mržnja kao emocija, Isus uvijek traži od nas da ljubimo druge, kao što je to činio i on. Ljubav koja trpi žrtvu, ljubav koja je spremna odreći se svoga života. Ali u ljubavi treba imati prioritete. Na prvom mjestu ljubiti Boga i biti spreman odreći se svega radi njega. Tako su ljubili mučenici. Znamo na primjeru mnogih svetaca da nisu odbacivali Krista jer je od njih to tražila poganska obitelj. Osobe posvećenog života i danas napuštaju svoje domove, odlaze tamo gdje ih Bog zove, jer ga ljube iznad svega. Tako su uradili i apostoli, ostavili sve i pošli za njim. Tko ljubi Boga iznad svega, on je sposoban pravom iskrenom ljubavlju ljubiti i drugog čovjeka. Jer, samo s Bogom čovjek može prevladati svoje grješne sklonosti, svoje mane, oholost i sebičnost, samo s Bogom može ljubiti drugog čovjeka onako kako Bog želi da ljubimo. Zato Boga moramo ljubiti više od svakog drugog, tek iz takve ljubavi rađa se prava ljubav i za ljude. U svjetlu ovih Isusovih riječi trebamo pogledati na svoj život i mijenjati ono što nam Krist pokazuje da treba.
Križ
U nastavku Isus dodaje: »I tko ne nosi svoga križa i ne ide za mnom, ne može biti moj učenik!« (Lk 14, 27). Dakle, ne odbaciti križ, nego ga uzeti čvršće i nositi. A ići za Isusom je put kojega nema bez križa. On to učenicima više puta podvlači. Jer svjedočiti svoju vjeru i ljubav prema Kristu znači žrtvu. I ovih dana mnogi će biti u prilici posvjedočiti da su Kristovi, u školi, na radnom mjestu. Ali će isto tako mnogi zatajiti svoju pripadnost Crkvi, jer ne žele biti drukčiji, pa neće otići na vjeronauk neće priznati da odlaze na misu. U strahu od križa zanijekat će Isusa. Jesmo li tada njegovi učenici? Pa ne možemo biti. Njegov učenik ide za njim i čvrsto nosi svoj križ.
