Kada čovjek malo zastane i razmisli, cijeli je njegov život borba. U svakom periodu života bori se za nešto, a u stvari to su borbe za prva mjesta, za dokazivanje i isticanje, jer većina toga za što se borio nije nužno, ali je predstavljalo društveni status. Prihvaćenost, pozicije, razne vrste isticanja, sve to čovjek želi ostvariti jer ga njegova priroda na to potiče. No, je li to potrebno za vječnost? Već i sami znamo da borba za prva mjesta nije i borba za Božju blizinu, ali nas naša priroda nuka na takve borbe, a da ne zastanemo i ne razmislimo koristi li nam to ili ne. Ove nedjelje Isus nas prispodobama opominje da prva mjesta u društvu vjerniku nisu potrebna ni korisna, a starozavjetna čitanja podsjećaju da je Gospodin uvijek uz one koji su odbačeni, na rubu, potlačeni. Nikakvi društveni prvaci i imućnici se ne spominju. Poslanica Hebrejima govori o tome da je kršćanin za mnogo veće stvari stvoren nego što su prva mjesta na ovome svijetu. Nebo je njegovo odredište.
Ne uzvisivati se
Isus, promatrajući događaje oko sebe, priča prispodobe koje upućuje slušatelje na život koji će ih dovesti bliže k Bogu. Ove nedjelje on promatra uzvanike na ručku kod jednog farizeja (usp. Lk 14,1.7-14). Bore se za prva mjesta, za veću čast. Zato Isus prispodobom savjetuje da sjedaju na ona koja su najniža po važnosti, pa neka ih domaćin prebaci na važnija, kako ne bi doživjeli suprotno, jer: »svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen, a koji se ponizuje, bit će uzvišen« (Lk 14,11). Ovaj događaj slika je cjelokupnih nastojanja u ljudskom životu. Samo časti, priznanja, prvih mjesta, nikad toga nije dosta. I što je više toga, to još više želimo. Ali, poniznost je ono što nas vodi tamo gdje jedino u konačnici želimo biti, u Božju blizinu. Oholost koju hranimo stalnim težnjama za prvim mjestima, koja raste s više časti i priznanja, izvor je mnogih drugih grijeha. Grijeh nas udaljava od Boga, ranjava našu dušu, ranjava naš odnos s Bogom i ljude u našoj blizini. A Bog gleda na ponizna. I čast koja će biti iskazana poniznom, bit će od strane Boga u posljednji dan. Treba li čovjeku veće časti? Poniznost je jedini put do istinskog uzvisivanja. Oholost uvijek na kraju završi poniženjem. Biti ponizan često je taška borba sa samim sobom, borba protiv ustaljenih obrazaca ponašanja. Ali je to uvijek borba u kojoj, ako ustrajemo, donosi ploda. Ponizan čovjek je mio Bogu, to je najvažnije u ljudskom životu, omiljeti svome Gospodinu: »Što si veći, to se većma ponizi i naći ćeš milost u Gospodina« (Sir 3,18).
Nagrada od Boga
Isus u prispodobi skreće pozornost na još nešto jednako važno: On opominje one koji priređuju gozbe da ne zovu bogate i važne, koji im mogu istom mjerom uzvratiti, nego da zovu siromašne i odbačene, na različite načine ugrožene. Najvažnije što Isus u nastavku kaže je: »Blago tebi jer oni ti nemaju čime uzvratiti. Uzvratit će ti se doista o uskrsnuću pravednih« (Lk 14,14). Nije Isus ovim riječima osudio naš društveni život, naše proslave i prijateljska okupljanja. Želio je skrenuti pozornost da ni jedan vjernik nikada ne smije zaboraviti na one koji su odbačeni, one koji nemaju i one kojima je potrebna naša pomoć. Pomagati je kršćanski poziv i poslanje, na taj način postajemo suradnici Kristovi, donositelji njegove ljubavi onima koje su svi napustili. I nema ljepšeg osjećaja nego pokazati ljubav onome tko je nije osjetio, kao ni veće nagrade od one koju ćemo primiti od Gospodina.
