Loš odnos vlasti i poljoprivrednika u ovoj je zemlji nešto poput kulturnog naslijeđa, bilo da je riječ o otkupnim cijenama pšenice, svinja ili malina, bilo da je riječ o naknadi za navodnjavanje, proglašavanju elementarne nepogode zbog suše ili pak isplati poticaja. Niti »žuti«, niti sada »crno-crveni«, u kriznim situacijama nisu pokazivali znake elementarne sposobnosti da problem riješe ili da ga bar ublaže, a da prije toga traktori nisu izašli na ulice ili ceste. S jedne strane, argument za neispunjavanje preuzetih obveza uvijek je ono najjednostavnije – »nema, otkud nam?«, a s druge – »obećali ste, potpisali, unijeli u program...«. Ipak, razlika između »onih« i »ovih« na vlasti bila je ta što su »oni« makar razgovarali s poljoprivrednicima o konkretnom problemu (ponekad i noću) u namjeri da ga razriješe dok »ovi« u posljednje vrijeme smatraju da ni to nije potrebno, demonstrirajući na taj način model potencijalnog »dijaloga« koji predsjednik Srbije uzalud nudi jednoj drugoj kategoriji stanovništva.
Ako vam do sada nije jasno o čemu je riječ, vratite se nekoliko strana i pogledajte priopćenje Unije poljoprivrednih proizvođača Subotice u kom oni upozoravaju na skandalozno aljkav odnos lokalne samouprave kada je riječ o mjerama za provedbu poljoprivredne politike i ruralnog razvoja. Skraćeno: za isplatu pedeset milijuna dinara lokalnih poticaja kojim bi se poljoprivrednicima koliko-toliko ublažila šteta koju trpe na svim oranicama, voćnjacima, pašnjacima i vinogradima. U detaljno obrazloženom tekstu priopćenja tko je što i kada poduzeo, odnosno nije poduzeo, jedan detalj posebno upada u oči: »Prijedlog za raspodjelu sredstava po mjerama poslali smo prošle godine 13. prosinca (kao i svake godine do sada), ali do danas nismo dobili odgovor, nije raspisan niti jedan natječaj vezan uz spomenute mjere«.
Što ovo, onako ljudski, govori ne samo o odnosu prema poljoprivrednicima (koji su i sami uključeni u izradu mjera i članovi su komisije) nego o samoj naravi lokalne samouprave? Govori prije svega o tome da je skrpljena od arogantnih nesposobnjakovića koji su usput moguće i »tisnog nosa«, jer svoju bahatost i lijenost kompenziraju mogućim sjećanjem na nedavnu ulogu velikog dijela poljoprivrednika u studentskom, a zatim i građanskom prosvjedu širom Srbije, pa tako i u Subotici. Podsjećanja radi, nije ovo prvi slučaj da se lokalna vlast pravila gluhom spram apela poljoprivrednika, napose kada je riječ o posljedicama suše prije nekoliko godina.
Da stvar bude gora, ovo se događa u situaciji kada upravo zbog ponovne katastrofalne suše poljoprivrednici bilježe gubitke na najrasprostranjenijim kulturama koje se u ovim krajevima siju: na žitu zbog niske otkupne cijene (niže i od vremena »onih«), a na kukuruzu i suncokretu zbog toga što otkupna cijena ni u snovima ne može pokriti prevremeno sasušene stabljike bez ploda. A u oba slučaja riječ je o ogromnim uloženim sredstvima za proizvodnju koja su bačena u zemlju. Sve to običan čovjek vidi, i u duši plače, ako ovih dana makar jednom napusti grad i pogleda kako izgledaju njive na kojima su se proljetos zelenjeli kukuruzi i suncokret. Sve to vlast sastavljena od ovakvoga kadra niti želi vidjeti, a kamoli u duši zaplakati, jer mlijeko nastaje u tetrapaku, a krmača prasi gotove svinje spremne da se od njih pravi šunka u crijevu.
Najgore u cijeloj ovoj općepoznatoj priči je ta – a to čini osnovnu podjelu na uređena i na neuređena društva, što mi u prvom slučaju nismo a u drugom smo pri vrhu – što se odnos vlasti i poljoprivrednika ne svodi isključivo na prava i obveze koji su uređeni zakonima, statutima, uredbama, ugovorima ili drugim podzakonskim aktima nego su »stara dobra vremena« razrađena do mjere osobnih odnosa koji, naravno, ovise prije svega o stranačkoj pripadnosti, odnosno ideološkom usmjerenju. Prvi su, naravno, u startu privilegirani položajem u kom im je priljev sredstava (porezi, dažbine...) zagarantiran, što im onda omogućuje stvarnu moć da stavku »odljev« zavrnu kada i koliko hoće i naslađuju se muci i znoju onih od kojih ta ista sredstva i dobijaju. Drugi su, opet naravno, u startu potlačeni jer za svoja sredstva kasnije moraju moliti one kojima su ih dali, a da ovi drugi ni motiku u zemlju nisu zabili a kamoli ju zaorali. Slikovito objašnjeno: subotička lokalna samouprava u ovom se slučaju ponaša kao oblak koji je u sebe nataložio dugo vremena skupljanu vlagu, a onda iz samo njemu znanih razloga ne da kišu na ispucala usta zemlje.
Z. R.