Spadam u generacije koje su tijekom škole, pa i studija imale predmet Općenarodna obrana i društvena samozaštita. Ako su nam nešto usadili u glavu onda je to ona krilatica o neprijatelju koji nikada ne spava. Čini se da strah od neprijatelja nema veze s političkim i društvenim okolnostima, ali nezgodno je kad taj strah od neprijatelja postane toliko irealan da se neprijatelji vide svuda naokolo, da se u svakoj rečenici traži podtekst i skriveno značenje.
Nekada se to završava u nekom malom krugu ljudi, ali problem je kada to postane matrica u malo širem kontekstu i s malo većim implikacijama. Po međuljudske odnose, poslovne i političke, pa i odnose među narodima i državama. Još ako se za neprijatelja izabere netko tko može izazvati strah, paniku, medijsku histeriju, bijes, skrenuti pozornost sa stvarnih društvenih ili gospodarskih problema, cilj je postignut. 
Tako su mjesecima unatrag idealni neprijatelji bili Hrvati i hrvatski državljani, bez obzira na adresu (srpsku ili hrvatsku). Idealno. Toliko opterećujućih, neriješenih problema, a opet zajednička prošlost, geografski položaj, jezik koji se razumije. Kao i u običnim životima, najveće neprijateljstvo je s onima s kojima si do jučer dijelio vrijeme, prostor, vrijednosti...
Je li cilj postignut? Ovisi. Negdje se retorika o vanjskom neprijatelju primila, negdje ne. Ako je mjerilo koliko bi mladih da su izbori danas izašlo na birališta, onda nije, jer istraživanja Krovne organizacije mladih pokazuju da bi više od 90 posto mladih u ovom trenutku izašlo na izbore, što je za oko 20 posto više u odnosu na prethodnu godinu, a što se može tumačiti kao povećana svijest mladih da izlazak jeste put koji dovodi do promjena.
I još jedna zanimljiva stvar. Prvi puta od 2017. godine u ovom istraživanju većina mladih smatra da nam nije potreban jak lider i vođa. 
Z. V.