Tržište rada u Hrvatskoj, pa i Srbiji sve više spašavaju strani radnici. I ne mislim pri tome na one visokoobrazovane koji kao stručnjaci ili top menadžeri dolaze raditi u Hrvatsku ili Srbiju (mada ima i takvih), već na one obične radnike koji rade poslove koje domaći nezaposleni neće, ili neće za te pare, ili ih možda i nema. Isto kao što se iz Hrvatske i Srbije dešava migracija radne snage ka Zapadu uglavnom za poslove koje domaći nezaposleni neće, ili neće za te pare. I nije tu ništa čudno. Migracija radne snage ide tamo gdje ima posla i pristojne zarade. Samo što se očekivanja od pristojnih uvjeta za rad i od pristojne zarade razlikuju. Tako je za one koji dolaze plaća u Hrvatskoj ili Srbiji premija, tolika da može izdržavati i obitelj koju su ostavili tamo odakle su došli. Dok oni koji odlaze ipak misle da je sreća negdje drugdje.
Hrvatski istraživači pozabavili su se pitanjem je li Hrvatska samo usputna zemlja ili mjesto gdje duže žele raditi. Kako njih 55 posto planira i obitelj preseliti u Hrvatsku očigledno tu planiraju i ostati. Slična istraživanja u Srbiji nisu rađena, ali čak i da je postotak malo drugačiji očigledno morat ćemo se navići na ono s čime se Europa već odavno susreće. A to donosi nove društvene izazove.
Poljoprivreda za sada ni u Srbiji ni u Hrvatskoj nije »obećana zemlja« za strane radnike, iako bi vam svaki seljak kazao kako radnika za poslove na njivi, voćnjacima, stajama nema ni za lijek. I još nešto je ovih dana ujedinilo srbijanskog i hrvatskog seljaka – zarazne stočne bolesti. Kose svinje i goveda ne mareći za granicu.
Ove godine 30 je godina od akcije Oluja. Okrugla brojka zgodna za slavlje ili tugu. Ovisno gleda li se iz perspektive Hrvatske ili iz perspektive Srbije. I to baš u vrijeme ne baš prijateljskih odnosa dvije države. Kao i obično, početak kolovoza obećava u negativnom smislu. 
Z. V.