Autonomija Vojvodine ugušena u »jogurt revoluciji«, ratovima i raspadu države 90-tih, zaboravljena poslije promjena 2000-te, onemogućena donošenjem Ustava 2006. godine, obesmišljena politikom regionalnih stranaka, ostala je samo želja malobrojne intelektualne elite i onih koji priželjkuju vraćanje vremena kada je Vojvodina bila napredni dio nekadašnje države u kojoj se gradilo, radilo i napredovalo. Ima li autonomija Vojvodine budućnost i tko treba iznijeti ideju autonomije? O tome se govorilo u Somboru na Vojvođanskom formu na kome je jedna od tema panel diskusije bila Vojvodina i Srbija – izazovi.
Suludi centralizam
Za novinara Dinka Gruhonjića upravo je ukidanje autonomije, koju je Slobodan Milošević ukinuo na ulici ustavnim pučem, jedan od uzročnika krize 90-tih godina.
»Tijekom ovih skoro 30 godina i dva Ustava Srbije izvjesno je da centralna vlast u Srbiji nema sluha za vojvođansku autonomiju, kao ni za decentralizaciju same Srbije. Tako je suludi centralizam doveo Srbiju u stanje civilizacijske propasti i na njemu će vlasti nastaviti inzistirati. U tome im terciraju i stranke sa sjedištem u Vojvodini, bile one regionalne ili one koje predstavljaju nacionalne manjine. Teško je oteti se dojmu da su i takve stranke odustale od borbe za građansku autonomiju i da su umjesto toga za prioritet svoga djelovanja odabrale pristup od kojeg koristi imaju samo uski partijski vrhovi. Oni su borbu za građansku autonomiju podredili pokušaju uspostavljanja etničke autonomije u nekoliko vojvođanskih općina i gradova, računajući da će se lako dogovoriti s centralnim nacionalističkim vlastima kao što se nacionalisti i inače između sebe lako dogovore. Je li onda Vojvodina danas samo ideal marginalnih zaluđenika koji imaju svijest, znanje i povijesno sjećanje o njenom političkom i identitetskom subjektivitetu? Ili Vojvodina u danim okolnostima demokratskih promjena, etničkog protjerivanja 90-tih i odliva mozgova zapravo u realnom životu više ne postoji?«, pita se Gruhonjić.
Zlata Vasiljević
Opširnije u tiskanom izdanju
