Na prvim modernim olimpijskim igrama u Ateni 1896. godine sudjelovalo je 285 sportaša (samo muškarci) iz 13 zemalja koji su se natjecali u 9 sportova i 43 sportske discipline. Stotinu dvadeset godina kasnije, na netom završenim XXXI. Ljetnim igrama u Rio de Janeiru natjecalo se kroz 306 natjecanja u 28 sportova blizu 11.000 sportaša iz 207 zemalja. Medalje je osvojilo 87 država, a Hrvatska je na konačnoj ljestvici uspješnosti zauzela izvrsno 17. mjesto s ukupno 10 osvojenih olimpijskih odličja (5 zlatnih, 3 srebra i 2 bronce), dok Srbija zauzima 32. mjesto (2 zlata, 4 srebra, 2 bronce). Za obje zemlje ove su Igre najuspješnije u njihovoj sportskoj povijesti.
CITIUS, ALTIUS, FORTIUS
»Brže, više, jače« je poznato olimpijsko geslo (riječi dominikanca Henry Martin Didona), te tzv. utješni moto »Važno je sudjelovati« (izreka pensilvanijskog biskupa Ethelberta Talbota na misi za sudionike OI u Londonu 1908.) i skupa predstavljaju glavni natjecateljski poriv svih sudionika svake Olimpijade. Naravno, uz znatno izmijenjene okolnosti suvremenog profesionalnog sporta u kome je važno jedino ostvariti rezultat (pobijediti, ponekad i po svaku cijenu). No, duh olimpizma i njegovanje zajedništva među svim sudioniocima i dalje je pokretačka snaga na kojoj počiva najveća sportska manifestacija svjetskog sporta, san svakoga sportaša i sportašice. Najljepši primjer pokazale su atletičarke Abbey D' Agostino (SAD) i Nikki Hamblin (NZL), koje su nakon Amerikankinog pada u polufinalnoj utrci na 5.000 metara i Novozelanđankinog vraćanja po nju, skupa trčale sljedeća četiri kruga i zajedno posljednje ušle u cilj. Organizatori su znali vrednovati ovaj fair play potez koji je zadivio cijeli sportski svijet i obje nagradili mjestom u finalnoj utrci.
AFIRMACIJA MALIH ZEMALJA
Relativno manje države poput Hrvatske i Srbije, uspjesima svojih sportaša i sportašica imaju priliku, barem na dvotjedni trenutak, skrenuti pozornost svjetske javnosti i na vrlo efektan način afirmirati svoj narod i zemlju iz koje dolaze. Osobito kada jedna zbilja mala država kakva je objektivno Hrvatska sa svojih svega 4,5 milijuna stanovnika uspije osvojiti 5 zlatnih medalja, te još isto toliko onih nešto slabijeg sjaja (3 srebra i 2 bronce) i na konačnoj tablici osvajača odličja zauzme visoko 17. mjesto. Značajan je uspjeh osvajanja medalja u šest sportova (atletika, veslanje, boks, trap, vaterpolo, jedrenje), te činjenica da hrvatska atletika s 3 osvojene medalje: zlatne Sandra Perković (disk) i Sare Kolak (koplje), brončana Blanka Vlašić (skok u vis) dijeli visoko drugo mjesto (1. Velika Britanija, 2. Hrvatska, Njemačka) među europskim državama u ovom olimpijskom sportu. Kao što posebno raduje činjenica osvajanja prvih medalja u jedrenju (zlatni Šime Fantela i Igor Marenić u 470, Tonči Stipanović srebro u laseru), te potvrđene dominacije u dvije prestižne veslačke discipline (zlatna braća Valent i Martin Sinković u dvojcu na pariće i za tisućinku srebrni Damir Martin u samcu) i gađanju glinenih golubova – trap (Josip Glasnović). Filip Hrgović je osvajanjem bronce vratio hrvatski boks na popis osvajača medalja dok su vaterpolisti na putu obrane zlata iz Londona 2012 zaustavljeni u velikom finalu protiv Srbije.
Iskreno, niti najveći optimisti nisu mogli potpisati rekordnih 10 olimpijskih odličja za Hrvatsku na Olimpijadi u Rio de Janeiru.
Dražen Prćić
Opširnije u tiskanom izdanju
