S nepunih petnaest zaigrao na prvenstvenoj utakmici RK Sonta i preko noći osvojio srca navijača

 

Petnaestgodišnji Luka Rakin miran je i u duhu starih obiteljskih tradicija odgojen dečko. Svršeni je učenik OŠ Ivan Goran Kovačić u Sonti. S knjigom je na per tu. Kroz dosadašnje školovanje zna samo za petice, o čemu svjedoči i Vukova diploma u njegovoj vitrini. Od petog razreda druži se i s rukometnom loptom, a u protekloj polusezoni trener Željko Apatinac promovirao ga je u prvotimca RK Sonta. Luka rukomet ima u genima i nastavljač je obiteljske tradicije. U prvoj momčadi RK Sonta dočekao ga je dvije godine stariji brat Dejan, a i roditelji su im u mlađim godinama upražnjavali ovaj sport. Majka Davina je 8 godina čuvala mrežu ŽRK Dinamo, a u muškom pogonu istoga kluba otac Goran je stajao na vratima 5 godina.

 

Sitan ali dinamitan

 

Od petog razreda  Luka je polaznik školske rukometne sekcije. Kroz ove četiri godine bio je pod paskom voditelja, profesora tjelesnog odgoja Željka Vinka. 

»U školsku rukometnu sekciju nisam zalutao. Tamo su već bili moj stariji brat Dejan i naš veliki prijatelj Nikola Krtinić. Osim njih dvojice i ostali dječaci prihvatili su me odlično, a pokazanim na prvom treningu bio je zadovoljan i voditelj sekcije, naš nastavnik tjelesnog odgoja Željko Vinko. Već na prvom treningu, pri prvom kontaktu s malom loptom, osjetio sam kako je to moj sport. Sudjelovali smo na školskim natjecanjima i postizali solidne rezultate. Sve seoske škole smo do nogu potukli i dospjeli prilično daleko, zaustavile su nas reprezentacije škola iz gradskih sredina. Jednostavno, imale su brojniju bazu za selekciju, pa su tako mogli formirati i jaču ekipu od naše. Naš nastavnik Željko Vinko bio je vrlo zadovoljan igrama i rezultatima, a osobito našim  prelaskom u RK Sonta.«, kaže Luka. 

U klubu se aktivirao dvije godine poslije Dejana i Nikole. 

»Nije mi bilo ništa neobično, u RK Sonta je već trenirala većina mojih prijatelja iz rukometne sekcije.«, prisjeća se Luka.

 

Igranje u klubu

 

Luka se odjedamput našao okružen starijim, iskusnim i vrlo dobrim igračima. 

»Razlika između rada u sekciji i rada u klubu nije bila velika, jer je i nastavnik Vinko s nama radio vrlo ozbiljno. Već i u sekciji smo radili sve elemente koje radimo i na treninzima u klubu. No, ovdje je bilo dosta iskusnih igrača od kojih se dalo puno naučiti. Upijao sam svaki njihov pokret, osobito na utakmicama, pa upravo stoga sjedenje na klupi nisam smatrao izgubljenim vremenom. Rad u klubu jedino izgleda teže i ozbiljnije prigodom odigravanja utakmica. Na školskim natjecanjima igrali smo protiv svojih vršnjaka, a na klupskim utakmicama često igram i protiv puno iskusnijih i tjelesno kudikamo jačih igrača. U nekoliko ekipa igraju i rukometaši stariji od mojega oca. No, treneri su me naučili da protiv njih najviše koristim svoju brzinu i pokretljivost, tako da se ipak na neki način nosimo ravnopravno. U posljednjoj polusezoni dobivao sam solidnu minutažu na utakmicama, kalio sam se uz iskusne igrače i tako stjecao neophodno iskustvo. Dobro sam osjetio što znači igra protiv iskusnih, rekao bih i pomalo prljavih protivnika i mislim da će mi to iskustvo u budućnosti biti dragocjeno.«, skromno priča Luka. 

Razočaran je i odnosom velikog dijela svojih vršnjaka prema sportu općenito. 

»Ne znam zbog čega moji vršnjuaci bježe od sporta. Uz dobru organizaciju vremena, školske i klupske obveze se fantastično uklapaju. No, većina je sklona noćnim izlascima i opijanju, pa poslije uživaju u prepričavanju tih nazovimo pustolovina, ili sate i sate provedu za računalom i beskorisnim igricama. Ne razmišljaju koliko je bavljenje bilo kojm sportom bitno za pravilan tjelesni razvoj u našim godinama.«, kaže Luka. 

 

Škola i sport

 

Odlikaš, dobitnik Vukove diplome,  Luka je uvijek u sebi nalazio dovoljno energije za sva školska i izvanškolska, kako umna, tako i tjelesna opterećenja. Škola i sport su se prožimali i dopunjavali, vremena je uvijek imao dovoljno za sve. Buduće zanimanje je odabrao i upisao željenu školu. Misli da će biti uspješan i u srednjoj tehničkoj školi u Somboru, smjer elektrotehničar računala. 

»Nadam se da ću i u srednjoj nastaviti započeto u osnovnoj  i da ću i nju završiti s maksimalnim uspjehom i upisati odgovarajući studij. U njegovim planovima ima mjesta i za rukomet. 

»Nadam se da će mi, pored svih obveza, ostati vremena i za moj omiljeni sport. Volio bih i na tom polju maksimalno napredovati, iako sam već sada svjestan koliko će biti potrebno uložiti truda i vremena kako bih uspio. Međutim, ukoliko se školske i sportske obveze budu sudarale, zna se – škola će uvijek imati prioritet.«, završava svoju priču  Luka.  

 

Ivan Andrašić