Kopanje po fundusu rok povijesti je česta nužnost za uspješan nastup u današnjoj glazbenoj hiperprodukciji. Kada se novije kreativnosti iscrpe, idemo iznova. Osamdesete…
 Četverac imenom Interpol (Sam Fogarino, Daniel Kessler, Carlos Dengler i Paul Banks) osnovan je 1998. u New Yorku, a prvi koncert ima 2000. Godine 2001. izdaju EP, rade turneju po Britaniji i gostuju kod Johna Peela, a iduće godine im izlazi i prvi LP. Prvijenac »Turn on the bright lights« je prije svega nužno vrlo pažljivo preslušati, da bi se bendu zasluženo odbacila sjena kulta kakav je Joy Division. Prepoznavanje u senzibilitetu je jasno, ali ovo dvije decenije kasnije djelo, uz sve neskrivene aluzije, nudi ipak jednu drugačiju priču. Čvrst koncept, odličan glazbenički individualizam i jasan pristup čine Interpol bendom budućnosti, a nipošto odsjajem svijetle glazbene prošlosti.
 Album otvara zarazno-lebdeća »Untitled«, na koju se nadovezuje melankolično pjevanje o svome gradu, istoimena »NYC«. Prvi pravi new wave je »Obstacle 1«, od koje po tempu ne odudara ni »PDA«, inače prvi singl s ovog albuma. Lagano i umjereno doticanje Smiths harmonija nosi »Say Hello to the Angels«, a vrhunska ljepota sveprisutne eteričnosti albuma slijedi sa baladom »Hands Away«. »Obstacle 2« je iznovna opservacija novovalske estetike, dok je sljedeća »Stella was a diver and she was always down« kulminiranje tog istog žanrovskog uticanja. Najbrža, rifovski-punkerska je »Roland«, koju prati linearna gitarsko-ritmička putanja pjesme »New«. Već prikazano stvaralačko umijeće objedinjuje »Leif Erikson«, pjesma s kojom se i završava ovaj album, kreacija koja opravdavajući svoj naslov »pali svijetla svjetla« jednog novog glazbenog svijeta.
 Metodologija postmodernizma, po čijem se receptu odvijaju suvremene tekovine unutar umjetnosti, može biti plodotvorna, samo ukoliko umjetnik posjeduje dovoljno znanja koje stvara energiju izvan specifičnih vremenskih odrednica. Ovaj album je dobar primjer tome.