Bilo je u novijoj povijesti ovih prostora već slučajeva da su stranke, koje su do jučer bile na vlasti, potučene do nogu i da im je zbog toga malo tko predviđao ne samo izbornu pobjedu nego i skori oporavak. Sjetimo se samo Socijalističke partije Srbije (SPS) nakon drugog (pravog) »događanja naroda« 2000. Ta, tko je uopće 6. listopada te godine uopće mogao i pomisliti da će za nepuno desetljeće opet sudjelovati u vlasti. I to s kim? Prvo s Demokratrskom strankom (DS) – koja im je na koncu XX. i početku XXI. stoljeća bila najžešći (ne samo ideološki) protivnik, e da bi u listopadu 2008. potpisale »Deklaraciju o pomirenju« – a zatim 2012. i s čedom DS-a: Srpskom naprednom strankom (SNS). Sjetimo se i Hrvatske demokratske zajednice (HDZ), kao primjera iz susjedstva, kojega je šestočlana koalicija, predvođena Socijaldemokratskom partijom (SDP), nakon smrti predsjednika (države i stranke) Franje Tuđmana (koncem 1999.) na izborima početkom siječnja 2000. također premoćno pobijedila, osvojivši 91 od 151 zastupničkog mjesta u Hrvatskom saboru.
Sličnosti u ova dva primjera temelje se na činjenicama da su i SPS i HDZ pokazali kako su – i nakon burnih unutarstranačkih problema i turbulencija (uhićenje, suđenje i smrt Slobodana Miloševića u Haagu, odnosno prevrati na vrhu HDZ-a, koji su kulminirali uhićenjem bivšeg premijera Ive Sanadera) – u stanju konsolidirati redove i privući povjerenje birača. Razlike su u tome što je SPS u Srbiji kontinuirano na vlasti – istina kao mnogo slabiji koalicijski partner – već tri mandata, dok se HDZ od 2000. na ovamo »kontinuirano smjenjivao« na vlasti s SDP-om.
Zlatko Romić
Opširnije u tiskanom izdanju
