Postala je poslovica koja je proširena kao aksiom da se najčešće govori o stvari ili temi koja je najmanje ostvarena. Tako je naše vrijeme zasigurno zaokupljeno temom jedinstva upravo zato što je teško definirati što je to jedinstvo, tko je na nj pozvan i što ono znači.
Kršćanska tradicija svoj stav u jedinstvu među ljudima naslanja na najdublju tajnu kršćanske vjere, na činjenicu da vjeruje u troosobnoga Boga: Trojstvo u jedinstvu. Što u svakom čovjeku pokušava prepoznati čovjeka neponovljiva, jedinstvena, jedincata, a ipak tako ugrađena u zajednicu s kojom bi trebao takvo jedinstvo da može ostvariti i svoju sreću. Jedinstvo isključuje jednoobraznost i tako osjeća različitost kao osobiti dar svakom pojedincu, darovan da je zapravo tom svojom osobitošću daje doprinos cjelini. Tako je jedinstvo jedna slika svijeta, jedna stvarnost u kojoj je svaki, pa i najmanji kamenčić bitan, a opet, ako ga nema, slika je necjelovita, manjkava i neprepoznatljiva.
Ovih se dana unutar same Crkve puno govori i razmišlja o jedinstvu, napose među kršćanima. Održana je molitvena osmina nadahnuta naukom apostola Pavla »To blago imamo u glinenim posudama« (2 Kor 4,7). Zaista, blago jedinstva sloge i izgradnje zajedništva nosimo u vrlo lomnim i krhkim posudama svoje sujete, sebičnosti, isključivosti i predrasude. Takva krhkost, ako se na vrijeme ne uoči, postaje vrlo opasna, jer lomljenjem «posude» dolazi do razbijanja jedinstva. Povijest je više puta i na mnoge načine pokazala tu činjenicu da je jedinstvo unutar Crkve, naroda, društva pucalo i nestajalo upravo radi krhkosti »glinenih posuda«.
I sada, kada se u naše vrijeme više nego ikada postavlja pod svaku cijenu kao vrhovna norma daljnjega života i opstojanja jedinstvo, sloga i suradnja, dobro bi bilo posvjestiti sebi, svaki pojedini i cijela zajednica na činjenicu »glinenih posuda«: sujeta, sebičnost, isključivost, predrasuda. Već sama spoznaja te naše lomnosti bila bi dovoljni uvjet da čuvamo blago, a i samu posudu, jer razbijanjem posude prosut ćemo i blago. Sada je čas da te glinene posude učvršćujemo i primijetimo s najvećim poštovanjem, ljubavlju i željom ostvariti opće dobro i kod drugih opasnost te lomljivosti. Tek tada će se svatko od nas u svojoj različitosti s bogatstvom svoje osobnosti i nezaobilaznom željom jedinstva, kako bi ostvario svoju vlastitu sreću i omogućio ostvarenje sreće drugima i prepoznati u drugome i drugačijem komadić svoje sreće i onu nedostatnost koja mu nedostaje upravo u toj jedinstvenoj slici svijeta, društva pa i Crkve.
Čini se kao da kod čovjeka današnjice ne postoji ni dovoljna svijest o potrebi toga jedinstva, a ni dovoljna želja da pod svaku cijenu to jedinstvo ostvari, pa se rado bavi drugima kako bi otklonio odgovornost od sebe što još nismo jedno, a na što nas obvezuje i naša ljudska narav i naša savjest. Pa se ostvaruje činjenica da se rado okrećemo drugima, gledajući ono što ne valja među njima kako bismo skrili vlastitu lomnost i produžili tu nelagodnu situaciju koja zapravo izjeda ljudsku zajednicu i rastače ju. Na ovaj problem jedan puta je od novinara bila zapitana nobelovka Majka Terezija pitanjem: »Što u Crkvi nije u redu?«. Majka Terezija je odgovorila: »Ti i ja«.
Autor je predsjedavajući Katoličkog instituta za kulturu, povijest i duhovnost »Ivan Antunović«
