U više gradova u Srbiji proteklih dana održani su skupovi Novinari ne kleče, s ciljem da se skrene pozornost na ponižavajući odnos vlasti prema medijima, ali i na druge probleme novinarske profesiji te društva uopće. O ovim pitanjima razgovarali smo s jednim od sudionika akcije Novinari ne kleče, subotičkim novinarem Zlatkom Romićem.
Romić se novinarstvom bavi više od dvadeset godina. Radio je u više subotičkih medija, te kao dopisnik beogradskog Danasa i novosadskog Dnevnika. Suradnik je ovdašnjih medija na hrvatskom jeziku – Žiga, Uredništva na hrvatskom jeziku Radio Subotice, te tjednika Hrvatska riječ. Jedan je od pokretača internetskog portala Magločistač.
HR: Bili ste jedan od govornika na prosvjedu pod nazivom Novinari ne kleče koji je u ponedjeljak održan na novosadskom Trgu slobode. Tada ste ocijenili da u društvu »nedostaje građanske solidarnosti« te naveli kako »klečanje nije pitanje samo novinara i novinarki, već svih građana ove države«. Koji su, po Vama, razlozi za ovakvu društvenu situaciju?
Mislim da su tri ključna razloga za to: apatija, nepovjerenje i nedostatak solidarnosti. Nakon mnogih neuspjelih prosvjeda u našoj bližoj prošlosti, pri čemu posebno izdvajam 5. listopada 2000., ljudi su izgubili i volju za i vjeru u promjene, jer su sve garniture vlasti nakon toga iznevjerile njihova očekivanja. Osim toga, ni ono što se danas naziva oporbom ne vidi ono što vidi svaki srednjoškolac: promjena vlasti moguća je samo ujedinjenjem rascjepkanih frakcija jedne u biti iste političke ideje. Postojeći lideri oporbenih strančica svojim i ranijim i sadašnjim ponašanjem potrošili su kredit povjerenja kod građana da bi ovi iskreno stali uz njih. S druge strane, ti isti građani imaju privid jake vlasti, koja svoju moć snaži skoro svakodnevnim obećanjima, te im se vjerojatno uzaludnom čini i sama pomisao da bi javnim prosvjedom mogli nešto promijeniti. Konačno, solidarnost i inače nije kategorija kojom se naše društvo može hvaliti. Bio sam na mnogim prosvjedima i uvijek mi je žalosno bilo vidjeti da se poljoprivrednici, radnici, studenti ili umirovljenici sami bore za svoja prava, nerijetko i uz otvoreni podsmijeh ili prijezir građana koji tuda prolaze. O tome da se u razvijenim društvima policajac pentra na drvo kako bi spasio mače dok kod nas čovjek umire od infarkta na ulici, a da mu nitko ne pomogne izlišno je i govoriti.
Davor Bašić Palković
Opširnije u tiskanom izdanju
