Na jednom od nogometnih turnira srijemskih hrvatskih udruga, održanom nedavno u Zemunu, među mnogobrojnim ljubiteljima nogometa, bio je i Damir Panian iz Petrovaradina. Damir od malih nogu obožava nogomet. Najprije je počeo trenirati gimnastiku i kako kaže, jedva je čekao da napuni deset godina i počne trenirati svoj omiljeni sport. Najprije je igrao u nogometnoj momčadi u Petrovaradinu i u međuvremenu je završio Višu trenersku školu i počeo raditi s djecom u školi nogometa. Danas s ponosom kaže da su se poslije samo nekoliko godina treniranja već iznjedrile nove nade nogometa, djece s kojima je upravo on radio i usadio im pravila igre, kao i veliku ljubav prema tom sportu.

 

 

Dobri momci

 

Bavljenje sportom preporučljivo je svim uzrastima, a pogotovo u današnje vrijeme mladima. Kako nam Damir priča, uglavnom sva ta djeca s kojima je on radio izrastu u dobre i zdrave osobe, jer svoje slobodno vrijeme provode na terenu sa svojim vršnjacima. Tako je manja mogućnost da se okrenu nekim porocima: 

»Sve su to danas dobri momci. Nastojao sam im prenijeti svoje znanje, jer smatram da je bolje da dođu igrati nogomet i družiti na terenu, nego da sjede u svojim sobama i krive kralježnicu igrajući razne igrice na svojim računalima. A i ljepše je biti u društvu sa svojim vršnjacima nego sam u svojoj sobi. Ima dosta djece koja su uspjela u nogometu. Super se osjećam što sam mnogima uspio usaditi tu ljubav prema nogometu«, kaža nam Damir. 

Svoje prve uspjehe u nogometu Damir je počeo nizati od svoje devetnaeste godine. Nogomet je igrao NK Cementu koji se natječe u drugoj ligi, a potom u Novom Sadu, također u drugoj ligi. Kada je počeo studirati, prešao je u Petrovaradin, koji se tada natjecao u četvrtoj vojvođanskoj ligi. U svojoj dosadašnjoj karijeri Damir je dobio brojne medalje s raznih turnira. Kako kaže, nogomet u njegovoj obitelji nije bio toliko zastupljen, on ga je jednostavno zavolio gledajući druge kako igraju. A i danas jedva čeka da zaigra na nekoj utakmici: 

»Otac mi nije igrao nogomet. Djed je trebao biti profesor tjelesnog, ali zbog bolesti nije se mogao posvetiti tom zanimanju. U nogometu nema velike koristi, a ja igram iz čiste ljubavi. I danas, iako imam 33 godine, jedva čekam neku nogometnu utakmicu da igram. A utakmice su i idealna prilika za druženje i sticanje novih prijateljstava«.

 

Suzana Darabašić

 

Opširnije u tiskanom izdanju