Svoj prvi dugometražni igrani film za odrasle Most na kraju svijeta zagrebački redatelj Branko Ištvančić  posvetio je svom prvom učitelju filma, još dok je pohađao Osnovnu školu Matija Gubec u Tavankutu, Zoltánu Siflisu. Kako to nerijetko biva, učenik je već odavno postao kolega svom subotičkom nastavniku, također poznatom autoru brojnih dokumentarnih filmova. U međuvremenu Ištvančić je krenuo svojim putem: od Berbera na biciklu i još uvijek nemontiranog dokumentarca Dida i Modri, preko sjajnog kratkometražnog Rastanka, i više nego zapaženih Plašitelja kormorana, Željeznicu guta već daljina i Bunarmana, pa do dobitnika brojnih nagrada Od zrna do slike, dječjeg Duh u močvari i posljednjeg Mosta na kraju svijeta.

Sve u svemu, za 22 filma – koliko ih je napravio od 1983. do danas – Ištvančić je dobio tridesetak nagrada, priznanja i pohvala na brojnim festivalima u Hrvatskoj i svijetu. Ipak, zanimljivo je reći da je Ištvančić za svoj posljednji film – u kom se, prije svega, bavi unutarnjim preispitivanjem savjesti – nagrade već osvojio u SAD-u (Houston) i Italiji (Ischia) dok je na prošlogodišnjem Festivalu u Puli jedina satisfakcija bila fantastičan prijem kod publike, dok je na Festivalu europskog filma na Paliću uvršten tek u program Paralele i sudari i to izvan natjecateljske konkurencije. Razgovor s Ištvančićem počinjemo upravo pitanjem o različitom senzibilitetu europske i svjetske publike u odnosu na takozvani domaći teren.

Zlatko Romić

Opširnije u tiskanom izdanju