Ovogodišnji Festival europskog filma na Paliću još jednom potvrdio vlastitu visoku klasu
Osim nespornog umjetničkog karaktera, Festival je svojim brojnim programima ispunio i edukativni cilj, ne zanemarivši pri tomu ni zabavu kao sastavni dio ovakvih manifestacija
Tko god od filma traži promišljanje u umjetnosti, a ne zaradu u zabavi ni ove se godine zacijelo nije razočarao ukoliko je pogledao nešto iz bogatog sadržaja 22. Festivala europskog filma, koji upravo večeras završava na Paliću. Dapače, možda je, kao nikada do sada, izbor dobitnika nagrade Sándor Lifka na najbolji način potencirao ono što razdvaja filmsku filozofiju Starog kontinenta i Hollywooda. Naime,domaći redatelj Želimir Žilnik i švedski Roy Anderson svojim su djelima već odavno zavrijedili prestižnu nagradu palićkog Festivala, ali se ona u ovom trenutku čini kao možda najvjerodostojniji antipod vrtoglavo brze stvarnosti naspram koje se ritam umjetnosti čini posve umjerenim. To je, uostalom, sjajno primijetio Žilnik, koji je, primajući od Mire Banjac nagradu, istaknuo kako upravo njegova četiri posljednja filma (Stara škola kapitalizma, Jedna žena, jedan vek, Pirika na filmu i Log Book Serbistan) svjedoče o tomu kako se sam main stream za pet godina okrenuo k underground filmu. Drugim riječima, ono što je prije samo pet godina bilo na marginama pozornosti svjetske javnosti danas su teme broj jedan svih svjetskih medija (ekonomska kriza, nezaposlenost, migranti...). A upravo je njih, kao i Anderson – »samo na drugi način« – za to kratko vrijeme obradio.
Najbolje iz Europe
Ono što također karakterizira Festival europskog filma na Paliću – i to iz godine u godinu sve više – jest njegov raznovrstan program, čiji je natjecateljski dio samo najreprezentativniji segment. No, tu se moramo malo zaustaviti, pa se poslužiti riječima direktora Otvorenog sveučilišta (kao izvršnog producenta Festivala) Ilije Tatića da je na Palić upravo na natjecateljski dio stiglo 90 posto filmova koje su željeli. Na taj način publika na Paliću imala je prigodu vidjeti najaktualnija europska filmska ostvarenja od kojih su neki od njih osvajali nagrade u Cannesu, Berlinu ili San Sebastianu. Već ta činjenica dovoljno govori o tomu koliko palićki Festival vrijedi i kako se kotira u konkurenciji sa starijim, poznatijim i bogatijim europskim festivalima kao što su već malo prije pobrojani, uključujući i onaj u Veneciji ili Karlovim Varima, primjerice.
Ali, kako smo već rekli, natjecateljski program samo je dio onoga što tijekom tjedan dana nude kina na Paliću (Ljetna pozornica i Abazija) i Subotici (Jadran, Eurocinema i Art kino Lifka). Zadržimo li se na analizi samo jednoga od njih (a Festival je u momentu pisanja ovog teksta tek na sredini), trebat će nam mnogo više prostora od redakcijski predviđenoga.
