Moramo se zadovoljiti time da se izborni predmet Hrvatski jezik s elementima nacionalne kulture zadrži i očuva * Najveći broj naših učenika nastavio je obrazovanje na hrvatskom jeziku u Hrvatskoj, a samo jedna se učenica upisala u subotičku gimnaziju * Kuća će živjeti onoliko koliko mi živimo i radimo u njoj
Razgovor vodio: Ivan Andrašić
Zvonko Tadijan je ravnatelj OŠ Ivan Goran Kovačić u Sonti u kojoj se predmet Hrvatski jezik s elementima nacionalne kulture izučava u kontinuitetu dulje od desetljeća, međutim do sada još uvijek nije zaživjelo formiranje odjela s cjelovitom nastavom na hrvatskom jeziku. Zašto je tomu tako razgovarali smo s Tadijanom, koji je i predsjednik KPZH Šokadija koju uskoro očekuje otvorenje prve faze Šokačkog doma.
HR: Broj učenika vaše škole u stalnom je padu. Kakvi su pokazatelji za iduću školsku godinu?
Iduće školske godine ćemo upisati 38 prvašića. Istina, taj je broj dovoljan za dva odjela, ali globalno, broj učenika na razini škole i dalje će opadati. Podsjećam, ove godine smo iz škole ispratili 43 učenika osmoga razreda. Generalno, taj problem je prisutan u svim seoskim školama i u bližoj budućnosti ne vidim boljitak. Treba naglasiti i kako je broj učenika podložan promjenama tijekom školske godine, jer su nam selidbe česte, poglavito iz Sonte. Jako rijetko se netko doseli u Sontu.
HR: Hrvatski jezik s elementima nacionalne kulture u vašoj školi izučava se u kontinuitetu dulje od desetljeća. Zbog čega još uvijek nije zaživjelo formiranje odjela s cjelovitom nastavom na hrvatskom jeziku?
Za sve ove godine približno trećina učenika na razini škole obuhvaćena je programom izučavanja Hrvatskog jezika s elementima nacionalne kulture. Glede drugog dijela pitanja odgovor je vrlo kompleksan. U bolja vremena, pritom mislim na znatno veći broj djece, pokušavali smo uvesti nastavu na hrvatskom jeziku, ali i pored velikog truda, nikada nismo imali više od troje – četvero zainteresiranih roditelja. Tada su u velikoj mjeri bili prisutni strahovi od događanja iz devedesetih, strahovi od izolacije vlastite djece od okruženja i slično. Kadrovske mogućnosti škole nisu bile zadovoljavajuće za uvođenje cjelovite nastave na hrvatskom jeziku, osim možda do četvrtog razreda. Potporu od nekog većeg centra, recimo Sombora, nismo mogli očekivati, jer tamo nije bilo ni hrvatskog jezika s elementima nacionalne kulture, s iznimkom nekoliko učenika i to svega nekoliko godina. U takvom ozračju mi realno i nismo mogli uraditi više glede obrazovanja na hrvatskom jeziku. Svjedoci smo kako je broj učenika u odjelima s cjelovitom nastavom na hrvatskom jeziku sve manji i tamo gdje ova nastava funkcionira, tako da nam perspektive u ovoj oblasti baš i nisu odveć svijetle u bližoj budućnosti. Moramo biti zadovoljni time da se izborni predmet zadrži i očuva, jer su u Podunavlju jedino Sonta i Bački Monoštor ustrajali sve ove godine.
