Josip Đanić, nogometaš

 

Igrač zadaće

 

 

Dvadesetjednogodišnji Josip Đanić, nogometaš Dinama iz Sonte, predvodnik je mladoga vala igrača poniklih u nogometnoj školi kod trenera Gorana Matića. Treneri cijene njegove kvalitete, dobro se snalazi na svim pozicijama u ekipi, osim vratarske. Vrlo je brz i borben, odlično barata loptom i ima strahovit udarac i ljevicom i desnicom. Završio je Tehničku školu u Apatinu, smjer automehaničar. Poput većine vršnjaka, na diplomu gleda kao na nepotreban ukras, jer je izgubio svaku nadu da će pronaći uposlenje u struci.

 

 

Otkad zna za sebe, zna i za nogomet

 

Nogomet je zavolio još u djetinjim danima. »Odrastao sam u Beogradskoj ulici u Sonti. To je jedno usko, mirno sokače, prometa baš i nema puno, pa je tu bila milina pikati loptu. I ne sjećam se kada sam prvi put potrčao za njom, valjda odmah čim sam prohodao. Znam samo da je to bilo u toj uličici, s djecom iz susjedstva. U susjedstvu je bilo puno dječaka pa smo po cijele dane trčali za loptom i glumili velike nogometaše. Tako smo u tim našim uličnim utakmicama učili prve nogometne korake. Bilo je tu i raskrvavljenih koljena, ponekad i pocijepanih hlača. E, tada bi kod kuće znalo biti i vrlo vruće za male nogometaše«, uz osmjeh se prisjeća Josip. »Već od 2001. godine, od I. razreda osnovne, počeo sam pohađati i Dinamovu nogometnu školu. Prvi trener bio mi je Goran Matić. On mi je izgradio temelje za sve što danas znam, a kod svih nas je razvio i dobre radne navike, osjećaj sportskog poštenja, a uvijek nam je govorio da nije toliko bitno da budemo dobri nogometaši, nego prije svega dobri i pošteni ljudi. Iz godine u godinu napredak je bio očit, bili smo sjajna generacija. Mogli smo daleko dogurati, ali Dinamo je bio u besparici, pa nismo mogli biti prijavljeni za kadetsku ili juniorsku ligu. Za prvu ekipu bili smo premladi, mogli smo biti registrirani tek s navršenih 16 godina, uz specijalni liječnički pregled«, žali za propuštenim prilikom svoje generacije Josip.