Danas je 1. svibnja – međunarodni praznik rada. Mnogi misle da je ovaj državni praznik naslijeđen iz vremena »komunizma« kada je »radnička klasa« bila na vlasti. Međutim niti je naslijeđen iz vremena »komunizma« niti je »radnička klasa« ikada bila na vlasti. Da podsjetimo, Međunarodni praznik rada obilježava se kao spomen na velike radničke prosvjede održane u Chicagu 1. svibnja 1886. godine, a u vrijeme »komunizma« na vlasti je bila, jedna – jedina, komunistička partija. Tog 1. svibnja 1886. godine u Chicagu je prosvjedovalo oko 40.000 radnika zahtijevajući 8 sati rada, 8 sati odmora i 8 sati kulture, obrazovanja... Tada je u sukobima s policijom poginulo više radnika, pedesetak ih je ranjeno, mnogo je prosvjednika uhićeno, a vođe štrajka izvedeni su pred sud, osuđeni su pojedini na smrt ili dugogodišnju robiju. U spomen na krvoproliće u Chichagu, na 1. kongresu Druge internacionale 1889. godine odlučeno je da će se 1. svibnja svake godine održavati radnički prosvjedi. Od 1890. godine taj datum postaje međunarodnim danom opće solidarnosti radništva. U Hrvatskoj se praznik rada počeo slaviti već te 1890. godine, a u Srbiji je 1. maj prvi put obilježen 1893. godine prosvjedima u Beogradu.
Od tada, pa do danas, radništvo je prolazilo kroz različite faze i iskušenja – u zapadnim zemljama su postupno dijalogom sindikata, poslodavaca i države ostvarili većinu svojih prava. Od izrabljivanog radništva nastao je širok srednji sloj s pristojnim standardom i uvjetima rada. U zemljama poput naše nekadašnje, u tzv. realsocijalističkom bloku, radnički su pokreti skupa sa sindikatima institucionalizirani i »zamrznuti« u »revoluciju koja teče«. Formalno »na vlasti« radništvo se više nije samoorganiziralo već je bivalo organizirano, a spontane prosvjedne kolone transformirane su u dirigirane državne priredbe, mimohode i parade. Paralelno uz ovo državno i dirigirano slavlje ili kao odmak od toga 1. svibnja je postupno od praznika rada postao praznik roštilja i graha, vašara i pečenih volova. Postao je dan odlaska u prirodu i druženja što nije ništa loše, ali je li izgubio svoj nekadašnji smisao? I što danas slavimo? U našoj rubrici »pitanje tjedna« tri sugovornika govore na tu temu. Za neuposlenog radnika iz Sonte Praznik rada je u velikoj mjeri izgubio smisao. U situaciji velike neuposlenosti pravo je pitanje kako ovaj praznik doživljavaju oni koji bezuspješno godinama tragaju za poslom. Niti za poduzetnika iz Subotice ovaj praznik više nije kao što je nekada bio. Nekada ga je proslavljao kao radnik socijalističkog giganta, kao dio »udruženog rada«, a danas kada svega toga više nema samo kućni proračun određuje kako će se praznik u društvu prijatelja ili obitelji proslaviti. I na koncu što kaže naš sugovornik – radnik? Kaže da je za njega smisao koji je nekada imao Praznik rada davno izgubljen i da je od cijele priče o radnim mjestima i pravima radnika ostala tek prigoda u omiljenom društvu uz kotlić ili roštilj provesti tek jedan ugodan dan.
Ako ova tri iskustva ocrtavaju pravu sliku stvari u pogledu Praznika rada onda postaje razumljivo zašto je u većini medija vremenska prognoza najtraženija vijest. O tome kakvo će biti vrijeme za »Praznik« pišu i govore svi. O pravima radnika i pravu na rad tek malo tko.
J. D.
