»Bilo je to listopada 1944. godine. Meni je tada bilo 14 godina. Mi mještani molili smo se u crkvi ovdje u selu zajedno s našim tadašnjim župnikom Matijom Zvekanovićem da sačuva selo od najezde vojske. Molili smo pod svjetlom svijeća, molili smo za mir i molili smo da nas vojska zaobiđe. I desilo se čudo, vojska nas je zaobišla, otišla prema Bezdanu, a selo je ostalo pošteđeno bilo kakvih nedaća. Od tada slavimo taj dan«, priča nam Kata Patarić, kojoj su ti dani iz 1944. godine ostali urezani u sjećanju. Svih ovih sedam desetljeća ona redovito, 13. listopada, dolazi u crkvu. Na taj dan Monoštorci na kratko prekidaju sve poslove i okupljaju se u crkvi. Tako je bilo i ovoga 13. listopada. Vjernici okupljeni u crkvi, a crkva ukrašena šokačkim ponjavama, baš kao i te davne 1944. godine.
Slavimo osmo čudo
Svetu misu služio je velečasni Vinko Cvijin, župnik u Vajskoj, uz svećenike iz Sombora i okolnih mjesta. »Slavimo osmo čudo koje je Isus učinio ovom selu na zagovor svoje majke. Vi ste toga dana sklopili savez s Bogom, a mi dobro znamo da dragi Bog nikada ne zaboravlja svoje riječi. Kada je jednom izgovori ona stoji zauvijek. S druge strane vi ste obećali da ćete sačuvati svoju vjernost Bogu i da će te se na ovaj dana odreći svakog posla i doći zahvaliti Bogu za ono što je učinio vama. I mislite, vjerojatno, kao i svi mi, da se takvi dani više nikada neće vratiti. Međutim, vidimo da to možda i nije istina. Danas ovome selu ne prijeti oružje, ne prijeti neka zločinačka sila koja će ga razoriti, ali vidimo da mu prijeti nešto opasnije. Djeca i omladina napuštaju ovo selo odlazeći u inozemstvo u potragu za poslom.
Zlata Vasiljević
Opširnije u tiskanom izdanju
