Nogomet je u njemu i on u nogometu od kad zna za sebe.
»Za loptom sam potrčao kad sam i prohodao. Prostrano dvorište i mirna ulica bili su idealni za dječje igre. Svi su govorili kako ću biti nasljednik velikog Josipa. No, bio je to račun bez krčmara. Stariji kažu kako mi je otac Josip, ili kako ga svi Sonćani zovu Joška, bio jedan od najboljih rukometaša koje je Sonta imala, a ja sam sve više trčao za nogometnom loptom. Već u dobi od 8 godina uključio sam se u treninge Dinamovih pjetlića. Ubrzo sam, na poziv iz Apatina, prešao u Mladost i prošao sve njihove selekcije. Poslije završetka nogometne škole obreo sam se u Novom Sadu, igrao sam Vojvođansku ligu sa klubom Mladost iz Turije, a trener mi je bio legendarni Josip Pirmajer. Od njega sam jako puno naučio. Istina, imao sam i prije toga solidnu osnovu, jer se u nogometnoj školi apatinske Mladosti oduvijek kvalitetno radilo, a gospodin Pirmajer je na tim temeljima stvorio onu finu nadogradnju, svojstvenu svakom treneru od formata«, prisjeća se početaka svojeg nogometnog puta Josip. Skromni, mladi nogometaš, veliki znalac i još veći borac za svaku loptu i na svakom dijelu travnjaka, brzo je osvojio publiku, a na sebe privukao pozornost struke. »Jako sam puno naučio od trenera Pirmajera, a mislim kako je i on cijenio ono što sam pružao na travnjaku, pa me je čak preporučio i svojem kumuIvici Brziću, koji je tada bio strateg Vojvodine. U isto vrijeme za mene su zanimanje pokazali i stručnjaci iz vinkovačke Cibalie. Bio sam čak i na pokusu, bili su prezadovoljni mojom igrom, ali se ispriječilo to što tada još nisam imao hrvatske papire. Dulji put bio je godina–dvije igranja za neki od manjih klubova, no preda mnom su bile i školske obveze, pa sam procijenio kako bi mi bilo korisnije završiti studij i ostao sam s ove strane Dunava«, priča Josip.
