Umirovljenica Eva Đanić (1942.), ili kako je Sonćani znaju Evča Srulikina, živi skromno i nezamjetno u toplini obiteljske kuće sa sinom, snahom i unukom. Svoje umirovljeničke dane hrani druženjem sa sebi sličnim susjedstvom iz Beogradske ulice u Sonti, a kad ostane u samoći svoje sobe, hrani ih i sjećanjima na mladost, na radost loptanja, na voljom roditelja neispunjenu želju i skršenu pespektivu. Malo Sonćana danas zna da je njihova Evča u drugoj polovici pedesetih i početkom šezdesetih godina prošloga stoljeća bila više nego dobra rukometašica, perjanica njihovog RK »Dinamo«.
Susret s omiljenim sportom
Čari rukometa Eva je upoznala vrlo mlada, još u osnovnoj školi. Upoznala i zavoljela. »Rukomet je u moj život ušao poput bombe, poput mladalačke ljubavi. Tadašnji učitelj, danas pokojni Maksim Čanak, u školi nam je predavao tjelesni odgoj. Okupio je jednu skupinu, po njegovom mišljenju vrlo darovitih cura, među kojima sam bila i ja. Radio je s nama uporno, učio nas osnovama rukometa, ali nas je istodobno podučavao i najvećim ljudskim vrijednostima. Uvijek nam je govorio da je bitno postati dobar sportaš, ali je još bitnije postati dobar čovjek. Kroz izvjesno vrijeme od naše skupine je napravio jako dobru ekipu, a svi naši snovi su se ostvarili kad smo odjenule majice našeg Dinama. Igrale smo prave utakmice, ljudi su nas gledali i bodrili. Što ćeš više u godinama u kojima smo bile?«, prisjeća se Eva.
Ivan Andrašić
Opširnije u tiskanom izdanju
