Patrole
Rasprava o izmjenama i dopunama Zakona o nacionalnim vijećima nacionalnih manjina prošla je u Narodnoj skupštini bez nekih većih rasprava i uz, kako je rekla ministrica Kori Udovički, »jaku podršku«, na čemu je svima zahvalila. Pomalo je to bilo i neobično, jer do sada su, ne rijetko, manjinske teme izazivale najrazličitije rasprave i pokazivale kako mnogi zastupnici ne razumiju problematiku manjina i ne podupiru svesrdno jačanje manjinske kulturne autonomije.
Pa ipak, u isto vrijeme dok se o ovom vrlo važnom zakonu za manjine raspravljalo, na »marginama« skupštinskog zasijedanja vodila se u javnosti rasprava koja je ukazala da je za pojedine stranke i političare područje manjinskih prava još uvijek »terra incognita«. Da tu problematiku ne razumiju, ili ne žele razumijeti, ili je žele zlouporabiti zarad političkih poena. I da stvar bude gora, to čine upravo političari koji dolaze iz stranke samoproklamiranih legalista.
O čemu se zapravo radi?
Iz pokrajinskog odbora Demokratske stranke Srbije najavljeno je da će ta stranka formirati »jezične patrole«, kojima će utvrditi u koliko naseljenih mjesta, posebice na sjeveru Bačke, građani mađarske nacionalnosti, kako tvrde, ne govore srpskim jezikom. S konferencije za novinare je pojašnjeno kako će njihove »jezične patrole« biti formirane po ugledu na »jezične patrole« koje je najavilo Nacionalno vijeće mađarske nacionalne manjine, a koje će obilaziti mjesta po Vojvodini i utvrđivati poštuje li se višejezičnost u nazivima službenih institucija. Ali, za razliku od prvonajavljenih patrola koje će provjeravati poštuje li se zakon ove države, metodom, pretpostavljam, promatranja ploča s nazivima javnih institucija, predsjednik pokrajinskog odbora DSS-a nije pojasnio temeljem kojeg zakona i kako će to »provjeriti da li i koliko u Srbiji Mađari govore srpski jezik«. Koje će se metode koristiti?
Na »najavu« PO DSS-a reagirali su Pokrajinski pučki pravobranitelj i predsjednik skupštinskog Odbora za ljudska i manjinska prava i ravnopravnost spolova Meho Omerović. On je ocijenio kako je ova najava »sramna i veoma opasna« i zatražio je od DSS-a da se od toga ogradi.
U suštini radi se o tome da je uporaba službenog jezika zakonska obveza države, jer je sama takav zakon donijela, a u drugom slučaju, a na što aludira DSS, radi se o privatnoj i javnoj uporabi materinjih jezika manjina koje žive u Vojvodini. To je ta osnovna razlika koju nesumnjivo »legalisti« znaju. Ili bi trebali znati.
Nesumnjivo je loše da netko ne poznaje većinski jezik države u kojoj živi. Loše po njega samog. Na što su upozorili i Pokrajinski pučki pravobranitelj, kao i Mađarsko nacionalno vijeće. Ali, za ispravak te problematike, koja nesumnjivo postoji, lijek nije ni u kakvim patrolama, već u institucijama koje se zovu – škole i u manjinskim politikama koje ova država za sada još nema, a kojima se manjine trebaju integrirati u društvo, a ne asimilirati.
J. D.
