Prošloga tjedna imali smo zadovoljstvo i čast razgovarati s velikim novinarom, dobro poznatog svim televizijskim gledateljima širom zemalja bivše Jugoslavije, Goranom Milićem. On je dobro poznat i čitateljima »Hrvatske riječi«, koju je u njezinim počecima podržao pišući u prvim brojevima nekoliko kolumni.
»Čovjek svih televizija«, kako su ga titulirali u tjedniku »Vreme«, najširoj publici poznat je kao urednik emisija i Dnevnika na HTV-u, ali je daleko najveću popularnost u posljednje vrijeme stekao svojim dokumentarnim putopisnim reportažama iz svih dijelova svijeta. Negovi putopisni serijali - »Idemo u Ameriku«, »A sad u Europu!« i »Idemo na Sjever« privlačili su veliku pažnju javnosti, kako u Hrvatskoj tako i svugdje gdje se program HRT-a može pratiti, pa tako i kod nas. Danas je izgleda došlo vrijeme da, na sebi svojstven način, tragajući i otkrivajući, sve ono što je pozitivno u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Srbiji, Hrvatskoj predstavi nama.
Na prvi pogled lakši, a zasigurno mnogo teži zadatak. Jer lakše je, čini mi se, napraviti zanimljiv serijal s nekog dalekog, nama malo poznatog mjesta. Mnogo je zahtjevniji zadatak govoriti o onome što je blisko - što svi poznajemo i o čemu svi mislimo da znamo sve.
Kako je Milić rekao za naš tjednik u njegovom novom autorskom serijalu kojeg snima i emitira Al Jazeera Balkans pod nazivom »Alhemija/Alkemija Balkana« naglasak je na ljudima koji nešto proizvode, koji nešto prave, koji se bore na staromodan način - radom i znanjem. U suštini kao uposlenici manjinskih institucija možda se i ne uklapamo u njegov omiljeni prototip čovjeka tipa »krenuo od nule, kopao kanale krampom, a danas je vlasnik luksuznog hotela s četiri zvjezdice«, ali nam je rekao kako ga je u Subotici zanimao i položaj hrvatske manjine. I ne samo da se ne uklapamo zbog svog zanimanja, nego i zbog svega onoga što taj posao podrazumijeva, a to je da prateći, analizirajući i dokumentirajući položaj hrvatske manjine pratimo i govorimo i pišemo o svemu - kako o onome pozitivnome, tako i negativnome. A kako smo bili pozvani govoriti o položaju hrvatske manjine – kako prikazati samo jednu stranu? Te su mi se misli vrzmale po glavi kada je Milić u razgovoru za »Hrvatsku riječ« govorio o tome kako uvijek traži nešto pozitivno i da nakon strašnog rata obnova povjerenja može biti kroz rad i poduzetništvo, a da vraćanje u povijest ne donosi ništa dobro. Zasigurno je u pravu, osobito kada znamo da tu povijest, onu blisku prije svega, više pišu novinari nego li povjesničari i da je ona još uvijek nabijena emocijama. Pa ipak ne možemo, a da ne podsjetimo da su se prije 22 godine dogodili Hrtkovci, više od 20 Hrvata je u to vrijeme ubijeno, a ubojstva su ostala nerazjašnjena i nitko za njih nije odgovarao. To nije stvar povijesti, ipak, nego stvar pravde i vladavine zakona, pa i obnove povjerenja. Odnosno naše sadašnjosti.
J. D.
