Lijepoj kolekciji nagrada dobivenih za književno stvaralaštvo, Petko Vojnić Purčar nedavno je pridado još jednu. Riječ je o nagradi za životno djelo Društva književnika Vojvodine, koja mu je uručena prije mjesec dana u Novom Sadu. U intervjuu za naš tjednik poznati književnik govori o ovoj, ali i drugim nagradama koje je dobio, društvenom značaju književnosti nekada i danas, te o zanimljivim iskustvima tijekom više desetljeća duge književne karijere.
HR: Na početku razgovora, kažite nam kako ste doživjeli nagradu za životno djelo, koju vam je dodijelilo Društvo književnika Vojvodine?
Svakom umjetniku nagrada za životno djelo puno znači. Pogotovo što je dobiješ nakon četrdeset ili pedeset godina književnoga rada, pisanja iz dana u dan – pokraj redovitoga posla – i što si neprestano podložan sudu književne kritike i sudu čitalatelja. Imao sam sreću da su povjerenstvo za nagradu činili kritičari i tumači književnih djela koji su pisali i o mojim knjigama. Prije nekoliko godina u Društvu književnika Vojvodine postrožili su dodjelu ove nagrade, i glede starosne dobi i glede književnoga opusa onoga kome se nagrada dodjeljuje. Prilikom dodjele na godišnjoj skupštini Društva književnika Vojvodine čestitali su mi na nagradi pisci koji pišu na srpskom, mađarskom, hrvatskom, rumunjskom, slovačkom i rusinskom jeziku. U tome času osjećao sam se kao da sam u europskom spisateljskom parlamentu. Bijaše lijepo, neponovljivo!
Davor Bašić Palković
Opširnije u tiskanom izdanju
